“Mi nemamo drugu šansu, mi moramo preći granicu”, govori ovaj dvadesetpetogodišnjak.

Njegov put do Bosne i Hercegovine uključivao je između ostalih Iran, Tursku i Crnu Goru. On kaže da je svjedočio smrtima drugih migranata na putu.

Policija u Iranu oduzela mu je novac i mobitel i sve dokumente, među kojima se nalazio pasoš i studentska akreditacija koje su, kako navodi, pred njegovim očima bačene u vatru. On sa roditeljima danas komunicira putem drugog telefona, ali im ne govori sve teškoće kroz koje prolazi.

“Ne želim da vide kako živim, jer bi to moglo stvoriti problem za moju mamu, ne želim da ona pati zbog toga”, kaže Rasooli.

Rasooliju, studentu francuskog jezika koji govori i engleski, perzijski i turski, prvi veliki snijeg u BiH donosi još veću neizvjesnost i za njegov cilj – Francusku, gdje želi nastaviti studije francuskog jezika ali i upisati pravni fakultet.

Smještaja u kojem se on i hiljade drugih ljudi u pokretu mogu skloniti od snijega i hladnoće u BiH je sve manje. U srijedu je više od hiljadu migranata moralo napustiti kamp “Lipa” nadomak Bihaća jer nije bio uslovan za boravak zimi. Veliki šatori u kome su boravili nakon toga su zapaljeni pa je izgorio i privremeni smještaj dok domaće vlasti nisu obezbijedile drugi u kojima bi migranti mogli provesti zimu.

Direktor Danskog vijeća za izbjeglice smatra da je na terenu sve teža situacija i da su ljudi u pokretu bezvoljni. Neki, kaže on, postaju i nasilni zbog životnih uslova, ali i međusobne netrpeljivosti u vezi sa zemljom porijekla.

“Suočit ćemo se sa humanitarnom katastrofom, osim ako državne vlasti ne stvore uslove potrebne za dodatni smještaj. Više nego ikad ranije imamo ljude na ulicama, u napuštenim objektima, u šatorskim naseljima koja sami kreiraju u šumama i na planinama”, navodi Nicola Bay za BIRN BiH, dodajući da migranti uglavnom nisu nasilni, nego da su izmučeni, gladni i promrzli.

On kaže kako se “situacija u vezi sa migrantima dramatično promijenila tokom 2020. godine”, te da su neki od razloga koronavirus, nedostatak smještaja u prihvatnim centrima i neadekvatan odgovor državnih vlasti.

Dok vlasti u Republici Srpskoj potpuno odbijaju uspostavljanje kampova za migrante u ovom entitetu, jedan od svega nekoliko kampova koji su napravljeni u Federaciji potpuno je uništen u požaru. Šef misije Međunarodne organizacije za migracije (IOM) u BiH Peter van der Auweraert potvrdio je kako je gotovo cjelokupna infrastruktura kampa izgorila i na Twitteru napisao: “Katastrofa za katastrofom u kampu ‘Lipa’ u blizini Bihaća”.

Iz privremenog kampa se u srijedu ujutro povukao IOM, nakon čega je izbio požar u šatorima gdje su bili smješteni migranti. Dan su proveli na okolnim livadama i u šumama, bez ideje i plana gdje dalje. Ostali su bez smještaja, hrane, vode, zdravstvene i bilo kakve druge pomoći i zaštite po šumama i na visoravni gdje se temperature u zimskom periodu spuštaju ispod nule i gdje se dugo zadržava snijeg. Pokušaj jedne grupe da dođe do Bihaća zaustavila je policija. Na ulazu u grad su policijski punktovi, kao i patrole, koje sve migrante upućuje nazad prema kampu “Lipa”, gdje nemaju ništa.

Majed iz Bangladeša je sedam puta bezuspješno pokušavao doći do zapadnoevropskih zemalja i uvijek bi ga vratila hrvatska policija. Sada je, kaže, ostao bez smještaja i nema gdje da ode.

“Ovdje nemamo nikakvu sigurnost. Vlasti Bosne i Hercegovine nam nisu ponudile nikakvu pomoć. Ne želimo ovdje ostati. Vjerujte mi, mnogo je ljudi ovdje iz Bangladeša, i niko ne želi ostati. Svi žele otići što prije iz BiH, koja im je samo na ruti. Ovdje ima jako mnogo problema i ne želimo ostati. Osjetimo i da ljudi u BiH ne vole migrante i da smo nepoželjni”, govori Majed.

Tokom noći, brojni migranti su po mraku lutali šumom u potrazi za zaklonom. Khan iz Pakistana u proteklim mjesecima je bio smješten u kampu “Lipa” i sada nema gdje da ode.

Završio je arhitektonski fakultet i želja mu je da nastavi školovanje i potom da radi u inostranstvu. Nakon ranijih poteškoća prilikom pokušaja prelaska granice i nakon dramatičnog dana, zapitao se da li je vrijedilo.

“Pokajao sam se što sam krenuo, nisam očekivao da će biti ovoliko problema, ali sada ne mogu nazad”, govori za BIRN BiH dok, s kesom u ruci, s grupom prijatelja traži mjesto gdje će prespavati.

“Hladno je, ali nekako ćemo izdržati noć pa ćemo sutra vidjeti šta dalje”, govori Khan.

Ljudima u pokretu osim smještaja ograničeno je i kretanje. Vlasti Unsko-sanskog kantona u septembru ove godine zabranile su ulazak i kretanje migrantima i izbjeglicama u ovom kantonu, što je dovelo do kršenja međunarodnih konvencija, o čemu je BIRN BiH pisao ranije. Uprkos tome, takva praksa je nastavljena. U vrijeme kada je novinarka BIRN-a BiH posjetila Ključ, policija je i dalje na puktu zaustavljala autobuse i provjeravala ima li u njima migranata.

Izdavanje privatnog smještaja također je zabranjeno.

Osobe u pokretu, promrzle i gladne nalaze se na ulici

Migrantima ne ostaje puno mogućnosti da se sklone od hladnoće. Zatvaranje kampova kao što je bio slučaj sa “Birom” i “Vučjakom” kod Bihaća dovodi do još većeg problema jer se osobe u pokretu, promrzle i gladne nalaze na ulicama, a punkt u Ključu ne može primiti sve migrante, kaže za BIRN BiH Sanela Klepić, terenska koordinatorica mobilnog tima Crveni križ Ključ.

Zatvaranje kampa “Lipa” ona vidi kao “još većom humanitarnom katastrofom usred zime”.

“Mi imamo sada podatke da je negdje oko 3.000 ljudi trenutno u kantonu van kampova. Neki mali procenat možda je u nekim hostelima, hotelima, privatnim kućama, snašli su se na neki način. Ostali svi ljudi su u napuštenim objektima, fabrikama, halama, snalaze se na sve moguće načine”, kaže ona i dodaje kako broj možda zvuči velik, ali kako ona smatra da nije toliki da se oni ne mogu smjestiti u organizovane kampove.

Vlasti u BiH odbijaju takvo rješenje iako za njega postoji finansiranje Evropske unije.

“Ja imam osjećaj da vlada sada misli da sve što budu gori i gori pokazat će da rade bolje, i onda se stvara kontraefekat i nema rješenja ili kao da ne znaju šta da rade, samo su napravili neku blokadu, samo zatvaraj i tjeraj, a stvarno prave gore”, smatra Klepić.

Lokalne vlasti u Bihaću tražile su da se kampovi izgrade i u drugim gradovima dok su građani pozivali EU da ljude u pokretu puste preko granica.

Iz Ministarstva unutrašnjih poslova Unsko-sanskog kantona kažu kako se obim posla policajaca znatno povećao, ali kako su “svi sigurnosni problemi koji se odnose na prisustvo migranata na području USK-a u direktnoj vezi sa brojem migranata, kao i humanitarnom aspektu njihovog zbrinjavanja odnosno smještaju i prehrani”.

Lošija organizacija smještaja za migrante u BiH

Bay objašnjava kako se situacija u BiH razlikuje od one u drugim državama po tome što vlasti nikada nisu uspostavile odgovarajući sistem prihvatanja s dovoljnim kapacitetom, zbog čega su, kako kaže, ostavljali hiljade migranata da se sami snalaze na ulicama i napuštenim objektima.

“Nije prihvatljivo da ljudi, uključujući porodice i maloljetnike bez pratnje ostanu bez adekvatnog prihvatnog mjesta, hrane, čiste vode za piće i odgovarajuće zdravstvene zaštite. Kao što je rečeno, krajnje je vrijeme da BiH kao država identificira lokacije za prihvatne centre – počevši od ponovnog otvaranja ‘Bire’ u Unsko-sanskom kantonu”, istakao je Bay.

Uprkos sve lošijim uslovima u kojima se nalaze, policija u Bihaću i Sarajevu nije zabilježila povećan broj krivičnih djela koja su počinili migranti tokom 2020. godine. Iz MUP-a Unsko-sanskog kantona su za BIRN BiH naveli da su od januara do novembra zabilježili 70 krivičnih djela koja su počinili migranti dok je taj broj u 2019. godini iznosio 205. Također su naveli značajan broj prekršaja koji se odnosi na migrante.

U Tuzli se broj prekršaja smanjio, ali se povećao broj krivičnih djela između samih migranata od kojih “jedan manji dio se odnosi na napade prema građanima od strane migranata”.

Klepić navodi da bez obzira na sve oštrije poruke na društvenim mrežama, pomoć od ljudi i organizacija u Ključu ne jenjava. Dodaje da nije sigurna u pomoć i razumijevanje u ostatku BiH. Kaže kako je u tri godine koliko radi ovaj posao, upoznala doktore, učitelje, profesore, aktiviste, ljude koji su krenuli u potragu za boljim životom.

“To su najčešće najstariji sinovi i oni kreću jer oni zauzimaju ulogu te odgovorne osobe u porodici jer njihov ni otac ni braća ne mogu da zarade dovoljno, pokušavaju da odu u Evropu i čisto da zarade novac za svoju porodicu. I njima se često dešava da oni ustvari ne kažu u kakvoj su situaciju, oni kažu: ‘Da moja mama zna gdje ja spavam ona bi umrla, njoj bi srce stalo’”, kaže ona.

* Ovom tekstu je iz Bihaća doprinio Ajdin Kamber.