Nekoliko godina kasnije, zajedno s ocem, Purković je nadogradio porodičnu kuću i pretvorio je u ono što je danas pansion “Misirlije”.

Sezona ovog pansiona počinje u aprilu svake godine i traje do novembra, ali je najveći broj posjetilaca u julu. Ove godine ih je zbog pandemije koronavirusa manje nego prethodnih.

“Prije je fokus na dešavanja u Srebrenici trajao od 1. jula, do 12-13. jula. Srebrenica bi bila centar dešavanja. Kulturna dešavanja, komemoracija, čitavo to vrijeme bi mi bili u centru pažnje i dolazili bi nam gosti i realizovali bi se razni projekti… Ali, kako godine odmičnu, moram priznati da je interesovanje opalo i sada se ta čitava komemoracija svodi na dan ili dva, kada se svi pojave na 10. ili 11. juli”, priča Purković, dodajući kako su njegovi gosti uglavnom strani turisti i ljudi iz dijaspore.

“U ovoj ulici gdje se ja nalazim, koja je oko tri kilometra dužine, gdje ima na stotine kuća, mislim da u dosta kuća ima neko da živi, ne mora da znači da su čitave porodice, neka naša majka, jedna ili dvije porodice. Ja ne bih mogao egzistirati da se oslanjam na promet koji bi ostvarilo lokalno stanovništvo”, naglašava Purković.

Uz mali broj ugostiteljskih i sličnih obrta poput Purkovićevog, u Srebrenici je registrovano i 57 firmi. Najveći broj zaposlenih radi u nekoliko većih firmi poput Rudnika olova i cinka i Rudnika boksita, firmi “Alma Ras”, Fabrike za pocinčavanje i “Preventa”.

Sve veći odlazak stanovnika

Srebrenica. Izvor: BIRN BiH

Iz opštinske administracije objašnjavaju da je za Srebrenicu posebno što uplaćuje više novca za doprinose za penzije nego što na penzije troši jer ima više zaposlenih od penzionera.

Cvijetin Maksimović, načelnik Odjeljenja za privredu i razvoj Opštine Srebrenica, za BIRN BiH je kazao kako se ova opština suočava sa stalnim odlivom stanovništva u posljednjih 10-15 godina.

Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, u 81 naseljenom mjestu na području Srebrenice živjelo je 36.666 stanovnika.

Iako je, prema zvaničnom popisu stanovništva iz 2013. godine, registrovano oko 15.000 stanovnika na području opštine Srebrenica, to nije relevantno za broj stanovnika koji stalno žive na području opštine Srebrenica, kaže Maksimović, dodajući da na cijelom području opštine ima od 7.000 do 8.000 stanovnika.

“Srebrenica spada u kategoriju izrazito nerazvijenih općina i pored činjenice da imamo razvijenu privredu i industriju. Srebrenica zapošljava veliki broj ljudi, ne samo građana općine Srebrenica nego i susjednih općina, ali iz nekih predrasuda, ljudi neće da dođu da žive u Srebrenici”, ističe Purković kao jedan od najvećih problema ove opštine.

Stanovnici Srebrenice koji su s novinarima BIRN-a BiH razgovarali kažu kako nisu sigurni da u Srebrenici ima više od 2.000 stanovnika, govoreći novinarima da obiđu Srebrenicu u popodnevnim satima, kada je napuste oni koji ovdje rade a iz drugih su gradova.

Kako objašnjava Maksimović, glavni cilj ove opštine, koji je uključen i u Strategiju o razvoju, jeste privlačenje stanovništva.

“Mi moramo dovući stanovništvo u Srebrenicu. Moramo naći modus kako da privučemo nekoga da dođe u Srebrenicu, da li stalno, da li godišnje, da li dnevno, ali da napravimo da ima života”, zaključuje Maksimović.

Prva povratnica u Potočare nakon rata, Šuhra Malić kaže da je u julu njena kuća ispunjena ljudima iz cijele BiH i svijeta. U drugim mjesecima, kaže ona, najčešće viđa poštara. Zbog lošeg zdravstvenog stanja i otežane pokretnosti, sama ne može unijeti drva tokom zime. Nekada danima čeka poštara kako bi ga zamolila da joj pomogne. Na zidu pored vrata je napisala “Hvala ko unese drva, Šuhra”.

“Izađeš, zijevaj, sjedi ovdje, nema nigdje nikoga. Gdje god se okreneš, tišina. Prije je bilo više ljudi, ali sad je i to otišlo, firme ne rade, prazno sve”, kaže ona.

Mali broj stanovnika posebno osjete ugostitelji.

Svi se nadaju turistima

Malo niže od pansiona “Misirlije”, u ulici koja vodi do centra grada, smještena su dva frizerska salona, dvije manje prodavnice te tri ugostiteljska objekta.

Dva ugostiteljska objekta koja se bave proizvodnjom hrane, nakon dva sata poslijepodne hranu više ne spremaju. Prodaju samo ono što su napravili toga jutra.

Kako su u neformalnim razgovorima sa novinarima kazali, nisu sigurni da bi bilo šta prodali poslijepodne.

Ahmed Ustić. Izvor: BIRN BiH

U jednom od frizerskih salona u ovoj ulici do pet sati poslijepodne radi Ahmed Ustić, lokalni frizer, poznatiji kao Brico, koji u centru Srebrenice radi već 12 godina. Iz Srebenice je otišao 11. jula 1995., kao dvadesetogodišnjak. Danas, 25 godina nakon genocida u Srebrenici, on kaže kako ova općina ima puno potencijala, ali sve manje ljudi.

On je treća generacija frizera u porodici. Nada se da će ga njegova kćerka naslijediti.

“Moj đed Enes je ovaj prostor kupio od Jovanović, kasnije udate Milošević Slobodanke, 1960. godine, prije toga je bio frizer, ali ovdje je uspostavio pravi frizerski salon, jer su i njegovi sinovi, moj amidža i moj otac, i njegova kćerka Zejneba naučili dobro raditi i baš je bio frizerski salon, ne samo berberski salon”, priča Ustić, dodajući kako su mu prve mušterije dolazile zbog dobrog rada njegovog oca.

Njegove mušterije danas nisu samo stanovnici Srebrenice, već i okoline. Kaže da nije siguran koliko bi isplativ bio njegov posao da se oslanja samo na mušterije iz Srebrenice.

“Ljudi su krenuli odlaziti, pogotovo mladi ljudi. Završe osnovnu, srednju, fakultet, odu negdje, nema ga, ne vraća se, ne dolazi. To se primijeti, naravno na poslu, mada još uvijek sam rentabilan, jer ne oslanjam se samo na mušterije iz Srebrenice, nego i okoline”, kaže Ustić, dodajući kako u njegovom salonu u prosjeku dnevno bude 20 mušterija.

U opštinskoj administraciji se nadaju da će i turizmom privući više ljudi.

Maksimović kaže da se ulažu napori u otvaranje Banje Guber.

Kako se navodi u Strategiji, ljekovite vode Srebrenice su bile osnova razvoja turizma, posebno banjskog, a mineralni izvori sa Banjom Guber jedan od najznačajnijih prirodnih resursa, sa velikim ekonomskim potencijalom.

Ali banja je godinama nezavršeni projekat.

Ljekovite vode Srebrenice su bile osnova razvoja turizma, a posebno banjskog. Devedesetih godina prošlog vijeka ostvarivano je prosječno 1.700 noćenja u jednom danu.

“Pet izvora na Guberu poznati su po svom blagotvornom djelovanju na zdravlje od devetnaestog stoljeća, kad se sa punionice na Velikom Guberu izvozilo 500.000 boca vode godišnje. Banja Guber bila je daleko poznata i veoma posjećena. Opštinske vlasti i investitori aktivno rade na savladavanju prepreka nastalih privatizacijom kako bi se ponovo pokrenuo banjski turizam i industrijska eksploatacija izvora”, navodi se u Strategiji razvoja općine Srebrenica za period od 2018. do 2022. godine.

U ovom dokumentu se još navodi kako je dominantnu ulogu u privrednoj strukturi opštine Srebrenica u ranijem periodu imala industrija, međutim “nosioci privrednog razvoja uglavnom ne rade ili je proizvodnja minimalnog kapaciteta”, navodi se u Strategiji.

Potencijal u razvoju turizma vidi i Purković. On smatra da se Srebrenica treba gledati na način da život u njoj nije završio 1995. godine i da se želja za nečim većim i boljim počne realizirati.

“Mi imamo ogromne potencijale za razvoj turizma, za razvoj planinarenja, banjskog turizma, etno turizma, plovidba, mogućnost obilaska kanjona Drine, plovidba do Višegrada. U Srebrenici ima toliko resursa što se tiče turizma, da se to pusti u funkciju. Sve ono što mi imamo, Srebrenica bi bila idealno mjesto za porodični život”, kaže Purković.

Premda su restoran i sobe pansiona bili popunjeni pri posjeti novinara BIRN-a BiH, vlasnik “Misirlija” Avdo Purković svaki dan sve više gubi motivaciju da živi i radi u Srebrenici.

“Energija koju zahtijeva život u Srebrenici, da opstanete i funkcionišete, podrazumijeva nadljudske napore da živite i radite, i da funcioništete mimo svih pravila i mimo svih normi, sve to da bi opstali, i pitanje je koliko snage ću ja još imati da nosim taj teret tog života u Srebrenici, u ovakvoj kakva jeste”, priča Purković.