Umjetnički spomenik “Što te nema” u Srebrenici: Simbolična kafa za one koji se vratiti neće

Aida Šehović. Potočari. Izvor: BIRN BiH 

Spomenik “Što te nema” se sastoji od fildžana napunjenih kafom, od kojih svaki simbolizira jednu srebreničku žrtvu genocida počinjenog u julu 1995. godine, pojašnjava Aida Šehović, koja će 10. jula, na travnjaku nekadašnje Fabrike akumulatora u Potočarima redati fildžane napunjene kafom koja “čeka na one koji se nikad neće vratiti”.

“Kad poredamo sve fildžane i napunimo ih kafom, ta kafa stoji – ona se ne pije, pravilo je da je ona za one koji se nikad neće vratiti da je s nama popiju. Onda ćemo je prekriti preko noći, da sačekaju, da su još uvijek tu 11. jula, kada će biti otkriveni”, kaže Šehović i pojašnjava kako je ideju za ovakav vid spomenika dobila, između ostalog, od žene iz Srebrenice koja je pričala o tome da njoj njen muž najviše fali tokom tog svakodnevnog pijenja kafe, jer nema s kim da je popije, što je, prema umjetnici, najbolje pojašnjenje odsutnosti jedne osobe u svakodnevnom životu.

Šehović je imala 15 godina kada je na početku rata protjerana iz Banje Luke, te je kao izbjeglica živjela van Bosne i Hercegovine. Po dolasku 2004. godine u rodnu zemlju – pod utiskom priča o dešavanjima u julu 1995. u Srebrenici, među kojima je i priča mladića koji je preživio u koloni tako što je pao i bio prekriven tijelima dva dana – razvija se ideja o ovom spomeniku, koji je prvi put postavljen 2006. godine u Sarajevu, o čemu je BIRN BiH ranije pisao.

“Tako se nekako izrodila ideja – možda najviše iz ljutnje i ogorčenja i razočarenja. I odbijanja da prihvatim da je to normalno, da je normalno da se može genocid desiti, ne samo ovdje, bilo gdje (…) Tako je sve započelo”, kaže Aida.

Spomenik je ranije putovao kroz mnoge države Evrope i Amerike, a danas je, s najvećim brojem prikupljenih fildžana, kako kaže Šehović, stigao kući, ispred Spomen-sobe u okviru Memorijalnog centra.

“Zaista osjećam, u srcu i duši, da smo i ja i fildžani na pravom mjestu u pravo vrijeme, da je vrijeme da se oni vrate kući”, kaže Šehović, dodajući da “ova trava gdje ćemo poredati fildžane jeste trava na kojoj su stajale žene kad su bile razdvajane od muškaraca, od djece. Znači, ovo je mjesto gdje se to dešavalo. Ova zemlja – historija svega što se desilo je na ovoj zemlji”.

Kako govori za BIRN BiH, ovog puta spomenik će imati i više od 8.372 fildžana, kako bi se odala počast i drugim žrtvama u Bosni i Hercegovini.

Fildžani za nju ne predstavljaju broj, već nečijeg oca, sina, daidžu, amidžu… “Iako svaki fildžan nema na sebi ime, on je jedna osoba. Taj fildžan je neko dao, neko ko je živ i ko ga se sjeća”, govori ona.

“Jedan od prvih fildžana koje sam dobila tokom prve postavke u Sarajevu 2006. godine – od jedne žene koja je Sarajka, koja je izgubila kćerku tokom opsade Sarajeva. Ona mi je uručila stari bosanski fildžan koji je u njenoj porodici bio duže od 40 godina”, priča.

Drugi fildžan je dobila u Chicagu, od djevojke koja je izgubila oca.

“Stigla je u Chicago sa svojom porodicom, svojim mužem i svojom kćerkom, a sudbina je bila da se desi da je u Chicagu, na trgu gdje smo mi to redali, sjela pored čovjeka koji je bio isto iz Srebrenice i zadnja osoba koja je vidjela njenog oca”, opisuje Šehović, govoreći kako joj se ovim djelom zapravo vratila nada u čovječanstvo.