Žrtve ratnih zločina na Kosovu gube nadu da će dobiti odštetu

Imer Imeri. Izvor: BIRN 

Kada je Imer Imeri napustio Kosovo tokom rata, bio je izbjeglica koji bježi od sukoba. Kada se 16. juna 1999. godine vratio, Kosovo je već bilo oslobođeno, ali je Imeri kući došao kao zatvorenik.

Nekoliko dana nakon što se u proljeće 1999. godine dokopao Albanije i bio smješten u izbjeglički kamp u Kukesu, gradu na sjeveru zemlje, zatvoren je i pretučen od gerilaca Oslobodilačke vojske Kosova (OVK) u tajnom pritvoreničkom centru u obližnjem selu Cahanu.

“Dok sam bio u izbjegličkom kampu u Kukesu, oni [pripadnici OVK-a] su me pozvali da idem u centar [grada] i stavili su me u improvizovani zatvor. Tukli su nas i držali u vrlo lošim uslovima”, rekao je za Balkansku istraživačku mrežu (BIRN) Imeri, koji sada ima 72 godine, iz sela Vojnik u blizini kosovskog grada Skenderaja.

Njegov “zločin” bila je njegova podrška protivnicima OVK-a u borbi za postratnu vlast na Kosovu – pacifističkoj Demokratskoj ligi Kosova, koju je u to vrijeme vodio Ibrahim Rugova.

Oslobodilačka vojska Kosova je njega i druge držala u planinama na sjeveru Albanije do juna 1999. godine. Nakon zvaničnog završetka rata, on i druga trojica zatvorenika dovedeni su u jednu zgradu u Prizrenu na Kosovu. Sedmicu dana kasnije, uspio je pobjeći.

Kasnije te godine, tačnije u novembru 1999., njegov brat Haki ubijen je nakon što su ga usred dana odveli muškarci u uniformama OVK-a, iako je OVK ranije već zvanično raspuštena.

U julu 2011., sudsko vijeće Misije Evropske unije za vladavinu prava na Kosovu (EULEX) osudilo je pet bivših pripadnika OVK-a za maltretiranje civilnih zatvorenika u logorima OVK-a u Kukesu i Cahanu u Albaniji tokom 1999. godine.

Sabit Geci, Riza Alija i Xhemshit Krasniqi, Shaban Hoti i Haki Rexhepi proglašeni su krivima za ratne zločine. Ali, kao ni u drugim suđenjima za ratne zločine na Kosovu, žrtve nisu dobile odštetu.

Imeri je kazao da od rata ima razne zdravstvene probleme i psihičke traume.

“Kada je izrečena presuda, očekivao sam da ću čuti nešto o odšteti, jer je bilo ljudi koji su tamo umrli, ali ništa se nije desilo”, rekao je on.

Sudska presuda u predmetu protiv pet bivših pripadnika OVK-a nije uključivala nikakvu naknadu štete za žrtve, iako bi po zakonu kosovski sudovi trebali na suđenjima za ratne zločine uputiti žrtve da odštetu traže putem građanskog postupka.

Besnik Ramosaj, direktor Statističkog odjela Kosovskog pravosudnog vijeća, kazao je za BIRN da ta institucija ne prikuplja statističke podatke o predmetima u kojima su sudovi naredili naknadu štete.

“Isto tako, nemamo statističke podatke o tome koliko je žrtava možda dobilo odštetu”, dodao je Ramosaj.

Kosovsko pravosudno vijeće je potvrdilo da je iznos od 140.200 eura isplaćen na ime odštete za oslobođene optužene, ali nije objasnio razloge tih isplata. Ranije ove godine je istraživač BIRN-a ustanovio da su Srbija i Bosna i Hercegovina platile po oko 1,8 miliona eura osobama oslobođenim optužbi za ratne zločine na ime kompenzacije za vrijeme provedeno u pritvoru i pravne troškove.

Građanske tužbe mogle bi dovesti u opasnost živote žrtava

Tokom 2015. godine Kosovo je uspostavilo Program za odštetu za žrtve zločina, koji je dio Ministarstva pravde, a omogućuje žrtvama nasilnih zločina da zatraže odštetu.

Odšteta se od države može tražiti kada žrtva nije u mogućnosti dobiti odštetu od osuđenog ili iz drugih izvora, ali je Ministarstvo pravde odbilo potvrditi da li ovaj program pokriva i žrtve iz predmeta ratnih zločina ili ne.

Imeri je izjavio da nije ni znao za postojanje tog programa.

“Lično bih želio tražiti odštetu, a vjerujem da i drugi to žele. Ali mislim da bi to trebalo biti uključeno u sudske presude”, naveo je on.

Za one koji su pratili suđenja za ratne zločine na Kosovu, poput Ehata Miftaraja, direktora Kosovskog instituta pravde sa sjedištem u Prištini, sadašnji zakonski okvir te zemlje iznevjerio je žrtve ratnih zločina.

“Zakonski okvir na Kosovu ne uređuje stvari zakonski kako treba. Tokom našeg praćenja suđenja za ratne zločine, vidjeli smo da, čak i u slučajevima gdje presude uključuju zatvorske kazne, odšteta za žrtve ostaje nepoznato područje”, rekao je Miftaraj za BIRN.

Kosovski institut pravde također je pratio Program odštete za žrtve zločina i otkrio da žrtve ratnih zločina nisu podnosile zahtjeve, kaže Miftaraj.

U međuvremenu, za žrtve čiji je identitet skriven kako bi se zaštitile tokom krivičnog postupka, nemoguće je da podnesu zahtjev za odštetu u građanskoj parnici, jer u građanskim predmetima nema pravnog mehanizma koji bi omogućio da njihov identitet ostane sakriven. Oni moraju otkriti svoja imena kako bi podnijeli tužbu, a to bi njihove živote moglo dovesti u ozbiljnu opasnost.

Berina Žutić-Razić, pravna savjetnica organizacije TRIAL International iz Sarajeva, koja se zalaže protiv nekažnjivosti i podržava žrtve koje traže pravdu, kazala je da prolazak kroz još jednu sudsku proceduru za žrtve ima efekat ponovne traumatizacije.

“Države imaju međunarodnu obavezu da osiguraju naknadu za žrtve prema međunarodnom pravu”, rekla je Žutić-Razić za BIRN.

Kako bi se odgovorilo na trenutne potrebe preživjelih, kako je kazala Žutić-Razić, vlasti bi trebale “prepoznati njihovu patnju, dozvoliti im [zvanični] status preživjelih i dodijeliti im nekoliko prava, uključujući i pravo na novčanu naknadu”.

“Mislim da je legislacija za učinkovit sistem administrativnih reparacija najbolje rješenje da preživjeli pristupe svojim pravima”, tvrdi ona.

Slični problemi za žrtve ratnih zločina će vjerovatno iskrsnuti i kada naposljetku budu donesene presude od strane Specijalnog suda za Kosovo u Haagu, takozvanog “specijalnog suda” osnovanog radi suđenja pripadnicima OVK-a za ratne i postratne zločine.

Statut Specijalnog suda i zakon kojim je omogućeno njegovo formiranje ne nude nikakva rješenja za žrtve u slučaju da im osuđeni počinitelji ne mogu isplatiti odštetu koju je odredio sud.

Imeri tvrdi da je vrijeme da Kosovo, kao država, napokon poduzme nešto da osigura da žrtve dobiju odštetu koju zaslužuju.

“Mislim da žrtve poput mene ne mogu ovo postići ni fizički ni finansijski”, kaže on. “Zato je potrebno uspostaviti državni fond za ovu vrstu ljudi.”