Garić Rade: Zadržavanje očeva i sinova na ispitivanju

Svjedočeći na suđenju Radetu Gariću, optuženom za zločine počinjene u Srebenici 1995. i Vlasenici 1992. godine, Zuhdija Mehmedović je rekla da supruga više nikad nije vidjela i da su njegovi ostaci pronađeni u grobnici Kamenica.

Ovo je prvo suđenje za ratne zločine koje je nastavljeno nakon što su postupci obustavljeni polovinom marta zbog pandemije koronavirusa.

Mehmedović je izjavila da je nakon granatiranja Srebrenice pomagala u transportu ranjenih iz bolnice u Potočare 11. jula 1995. godine. Navela je da je među ranjenim bio i njen suprug i da su nakon dva dana krenuli prema Kladnju. Kazala je da im se kamion pokvario kod Hranče i da su sljedeći dan nastavili autobusom.

Prema njenim riječima, kada su izlazili iz autobusa u Lukama, njenog supruga i još četiri muškarca – dva oca sa sinovima – vojnici su zadržali pored puta.

“Ja sam počela da plačem i molila sam da puste mog muža. Jedan gospodin je rekao: ‘Gospođo, molim vas, krenite. Mi ćemo ga pustiti dok ga ispitamo’”, prisjetila se Mehmedović.

Dodala je da se malo udaljila i ponovo zamolila da ga puste, ali bez uspjeha.

Ona je ispričala kako je vidjela da jednu djevojku uvode u neku šupu. Tu djevojku je, kako je dodala, ponovo vidjela kada je predveče došla u Kladanj. Navela je da je sjedila i plakala, kao i da je čula kada je nekima kazala da su je silovali i da su “mislili da je sestra Nasera Orića”.

Garićeva Odbrana konstatovala je da u ranijem iskazu svjedokinja nije spominjala slučaj s djevojkom, dok je Mehmedović tvrdila da je o tome i ranije govorila.

Garić je, u svojstvu nekadašnjeg komandira Interventnog voda pri Vlaseničkoj brigadi Vojske Republike Srpske (VRS), optužen za progon Bošnjaka iz Srebrenice počinjen u julu u 1995. godine.

Na teret mu je stavljeno i da je počinio progon bošnjačkog stanovništva u Vlasenici – ubistvima, mučenjem, silovanjem, prisilnim nestancima te nanošenjem fizičkih i psihičkih povreda.

Tužilac Predrag Tomić pročitao je iskaze dva preminula svjedoka.

Rajko Matić je u istrazi posvjedočio kako je 1992. bio komandir jedinice u Mišarima i okolnim selima, te kako je kasnije raspoređivan na druge dužnosti.

Naveo je da je u maju 1992. zarobljen izvjesni Safet i da je on vojnicima rekao da ga sprovedu u policiju, što je, kako je obaviješten, i učinjeno.

Svjedok je u iskazu potvrdio da je čuo da su neke žene iz Vlasenice dovođene da kupe sijeno, kao i da je vidio jednog dječaka kojeg su zvali Dražo. On je kazao da nije vidio dječaka sa Interventnim vodom Radeta Garića.

Branilac Petko Pavlović rekao je da bi, da je svjedok živ, nastojao da razjasni određene detalje, pa bi Matića pitao da li se Safet prezivao Alikadić, te da li je čuo ko je dovodio žene i da li Garić ima veze s tim.

U svom iskazu iz istrage Zarifa Fezić je ispričala kako je njen sin Enis uhapšen i odveden u policiju, te kako nikad nije saznala šta se s njim desilo. Kazala je da mu je jednom ponijela doručak u policiju i da je vidjela kada su ga s drugima izveli da ide na prinudne radove.

Fezić je rekla da je sina posljednji put vidjela prije nego što su 10. jula 1992. ona i drugi članovi njene porodice odvedeni u logor “Sušica”. Ona je svjedočila o fizičkom nasilju i nestancima ljudi. Navela je da je među odvedenim bio i njen suprug, koga više nikada nije vidjela.

Branilac Pavlović je kazao da bi svjedokinju, iako nije spominjala Garića niti govorila o tačkama optužnice, pitao da pojasni odakle su joj poznata brojna imena koja navodi u izjavi.

Nastavak suđenja je 14. maja.