Zašto su srbijanski mediji osporili mirovnu poruku iz Srebrenice
Ove godine se obilježava 25. godišnjica srebreničkog genocida, a Memorijalni centar Srebrenica, koji radi na očuvanju sjećanja na žrtve masakra počinjenog 1995. godine, objavio je saopštenje u znak sjećanja na žrtve nekog drugog rata, u nekoj drugoj državi.
U ovom saopštenju, kojim se odaje počast žrtvama koncentracionog logora Jasenovac, Memorijalni centar Srebrenica navodi da će na nevine žrtve koje su stradale u Jasenovcu ili drugim mjestima, uvijek gledati kao na svoje.
Ustaški pokret je u Drugom svjetskom ratu u logoru Jasenovac ubio 83.145 Srba, Jevreja, Roma i antifašista.
Poruka Memorijalnog centra Srebrenica kojom se odaje pošta žrtvama drugih etničkih grupa jeste neobičan izraz solidarnosti u regionu u kome su etničke podjele, negiranje ratnih zločina i historijski revizionizam uobičajeni.
Da bismo shvatili koliko je ovo važno, treba znati da Memorijalni centar Srebrenica djeluje u vrlo neprijateljskom okruženju u entitetu Republika Srpska, u kome se mahom negira srebrenički genocid, gdje ljudi koji su vjerovatno počinili ratne zločine žive slobodno, ali gdje je podrška vlasti u potrazi za istinom o tim zločinima veoma mala.
Većina ljudi koji žive u blizini Memorijalnog centra ili u obližnjim mjestima zna za Jasenovac i za druge zločine počinjene nad Srbima. Ipak, oni ne smatraju da se u julu 1995. godine, kada su snage bosanskih Srba ubile oko 8.000 Bošnjaka, desio genocid.
Priznajući stradanja drugih, što je gotovo nepoznat koncept u bivšoj Jugoslaviji, Memorijalni centar Srebrenica želio je da pokaže da se može i drugačije živjeti – rame uz rame, zajedno u miru.
Neko bi mogao da pomisli da su Srbi u Republici Srpskoj i u susjednoj Srbiji pozdravili ovaj gest.
Međutim, mnoge medijske kuće su ovo jednostavno ignorisale, dok su neke, poput Tanjuga i B92, odlučile da ga predstave kao pokušaj “izjednačavanja žrtava” koji umanjuje stradanje Srba u Drugom svjetskom ratu. Poruka saosjećanja za stradanje drugih pogrešno je protumačena kao poruka podjele i nepoštovanja.
Propaganda, neistine i mržnja
Mainstream mediji u Srbiji igraju glavnu ulogu u oblikovanju javnog mišljenja i obično odražavaju dominantni narativ vladajuće garniture. Namećući podjele, podstičući unutrašnje i spoljne sukobe, oni pokušavaju da konstruišu nacionalno jedinstvo na priči o stradanjima i žrtvi srpskog naroda.
Uprkos prelasku zemlje u poludemokratiju, većina srpskih medija se nije odrekla uloge iz vremena raspada Jugoslavije, kada su djelovali kao propagandna mašina predsjednika Slobodana Miloševića, širili lažne informacije i podsticali mržnju.
Danas oni ne izvještavaju s ratišta, ali ih izmišljaju novinskim naslovima. Izmišljaju priče o ratu u vrijeme mira, podstiču strah i prikazuju druge kao prijetnju, označavaju one koji razmišljaju kritički kao izdajnike i špijune, i ismijavaju one koji pokušavaju da promijene status quo.
Za ubistva u Srebrenici, međunarodni i domaći sudovi u bivšim jugoslovenskim državama osudili su 45 osoba na više od 700 godina zatvora. Četiri osobe dobile su kaznu doživotnog zatvora. Međunarodni sud pravde takođe je utvrdio da masakri predstavljaju genocid.
Ali to nikada nije odjeknulo u srpskom društvu. Oni koji u Srbiji kažu da masakri u Srebrenici predstavljaju genocid suočavaju se sa osudama i tužbama.
Vladajuća elita i većina Srba priznaju da su ubistva zločin, ali vjeruju da broj stradalih nije toliki i negiraju da je Srbija imala ikakvu ulogu u podršci režimu bosanskih Srba koji je bio odgovoran za masakre.
Srpski sudovi će suditi osumnjičenima za učešće u događajima u Srebrenici samo za ratne zločine, ne i za genocid, dok srpski zakon zabranjuje negiranje genocida, ali samo ako je genocid kao takav definisan od strane Međunarodnog krivičnog suda – koji nije presuđivao o slučaju “Srebrenica”.
U međuvremenu, u Zemunu i danas možete da pojedete palačinku nazvanu po Radovanu Karadžiću. Takođe, na raznim manifestacijama možete slušati gostujuća predavanja Vinka Pandurevića, koji je osuđen za srebrenički genocid.
Izvještaji o saopštenju Memorijalnog centra Srebrenica pokazuju da je prostor za istinu u srpskim medijima sužen i da mediji gotovo nemaju nikakvu ulogu u pomirenju.
Teško je očekivati da će se mahom kontrolisani mediji u Srbiji transformisati preko noći i odjednom postati izaslanici mira, ali to nas ne treba da spriječi da zahtijevamo etičko izvještavanje zasnovano na činjenicama.
Memorijalni centar Srebrenica napravio je važan korak ka pomirenju koji bi na nešto slično mogao podstaći i druge, ali sve dok ljude zasljepljuju medijski narativi koji ističu podjele i šire neprijateljstva, biće teško boriti se protiv dehumanizacije “drugog” i stvoriti okruženje za suživot bez straha.
Mišljenja iznesena u ovom tekstu su mišljenja autora i ne odražavaju nužno stavove BIRN-a.
