Intervju – Gavrilo Stević: “Vrbovan sam da ratujem u Ukrajini”

Stević je u Ukrajini 2014. godine proveo nekoliko sedmica, ali, prema ocjeni Suda BiH, Državno tužilaštvo nije utvrdilo šta je on tamo radio niti je uspjelo dokazati da je bio pripadnik paravojne jedinice “Jovan Šević”, uglavnom sastavljene od pripadnika iz Srbije i Republike Srpske.

U optužnici protiv Stevića navedeno je da je u Ukrajinu otišao uz pomoć četničkog vojvode iz Srbije Bratislava Živkovića, koji je u ovoj zemlji bio pod istragom da je vrbovao i organizovao odlazak dobrovoljaca u zaraćenu ukrajinsku regiju Donbas, ali je ta istraga kasnije obustavljena.

Stević za BIRN BiH kaže da su ga u Ukrajini vrbovali da ratuje na proruskoj strani.

“Pokušali su da me vrbuju, naročito Bratislav Živković, ali sam našao izlaz. Ja sam htio da idem kao novinar, onda su tako pronađeni razni kompromisi, ja sam se provlačio, imao sam slobodu, nisam želio da budem pod nečijom komandom, da budem zloupotrijebljen”, kaže Stević.

On objašnjava da je Živkovića sretao u ruskom gradu Rostovu, ali i Lugansku, te da je s njim bio u različitim odnosima, mada su se na kraju pomirili.

Živković je ranije za BIRN rekao da “dugo poznaje Gavrila”.

“Sretali smo se na Ravnoj gori i na sličnim okupljanjima. Gavrilo se zaista bavio pisanjem i novinarskim radom u Lugansku, a nemalo puta je zaista i pjevao srpske i ruske pjesme u društvu”, kazao je Živković i objasnio da karte za dobrovoljce nije dijelio on, već Četnički pokret.

Primirje nakon obaranja malezijskog aviona
Osim povezanosti sa četničkim vojvodom, Stević se našao na nekim od najvažnijih događaja u Ukrajini i Balkanu povezanim s radom proruskih udruženja i pojedinaca. On za BIRN BiH tvrdi da je 17. jula 2014. godine bio u luganskoj regiji kada je oboren malezijski avion MH17.

“Ja sam se povremeno nalazio uz vojske, dešavalo se da su povrijeđeni Srbi u bolnici, ja sam otišao, prevodio, pošto poznajem srpski. (…) Čim smo došli u Lugansk, on se nalazio pod teškom artiljerijskom vatrom skoro dva mjeseca. Prvo primirje je nastupilo kada je oboren malezijski avion, i tada se moglo nekih sedam dana disati, hodati… Sve ostalo vrijeme, pošto je rat započinjao, vojske uopšte nisu dejstvovale, nego su ogromni artiljerijski potencijali i jedne i druge strane proizvodili strah i egzodus”, kaže Stević.

On kaže kako je taj grad često granatiran i da je najviše vremena provodio u skloništu pored manastira i akušerske klinike, koja je, kako kaže, također bila granatirana.

“Moram reći istinu zbog ruske propagande – Ukrajinci su se trudili da ne gađaju civilne ciljeve. Bilo je da su pogođene crkve, da ginu djeca, bilo je svega, međutim, za razliku od nas [rat u BiH], kad se pucalo neselektivno i luđački, ukrajinska vojska je, uslovno rečeno, gađala relativno precizno”, kaže Stević i prisjeća se da je nakon pada malezijskog aviona, u kome je stradalo svih 283 putnika, jedna strana optuživala drugu za njegovo obaranje.

On kaže kako je nakon obaranja aviona došlo do sedmodnevnog primirja, što mu je omogućilo da se kreće po Lugansku. Tvrdi da tada nije vidio ruski raketni sistem “Buk” koji je uslikan na luganskim ulicama kako se povlači prema Rusiji.

“Ne, nisam vidio. Ja sam se samo obradovao, jer mi je to dalo sedam dana priliku da se može hodati, razgovarati, putovati… Tad sam riješio svoj status, pustili su me da hodam gdje god hoću, da se mogu udaljivati. Nisu mi dali da budem novinar, nisu znali šta će sa mnom, i onda su me pustili – ‘idi kud god želiš i radi šta hoćeš’”, kaže Stević, koji tvrdi da su za obaranje aviona “optuženi deseti ljudi”, dok zvanične nalaze stranih istražitelja smatra propagandom.

Holandski zvanični istražitelji i brojni nezavisni istraživački mediji poput “Bellingcata” smatraju da je upravo ovim ruskim raketnim bacačem “Buk”, koji je bio na raspolaganju proruskim pobunjenicima u Lugansku, oboren avion koji je letio iz Holandije prema Maleziji.

Kontakti s ruskim dobrovoljcima u Višegradu
Istražitelji su kao jednu od odgovornih osoba za izdavanje naredbe za obaranje aviona naveli Igora Strelkova odnosno Girkina, bivšeg ruskog dobrovoljca u Višegradu tokom rata u BiH.

Stević kaže da u Lugansku nije sreo Strelkova, za koga tvrdi da je bio prekoren “kao vojskovođa koji je kriv za pad Slavjanska”.

“To su bila previranja, tada je u Lugansku vladalo bezvlašće, četiri-pet komandi, četiri-pet vojski, bilo je haotično stanje. Osim granatiranja, rat nije bio počeo… Ukrajinci se nisu ubijali međusobno. Ukrajinski vojnici su dovozili ranjene da ih spašavaju Rusi, zajedno su ležali jedni i drugi, dijelom uz nepovjerenje, ali su se tolerisali. Puno su humaniji nego mi i nisu željeli rat”, kaže Stević.

BIRN BiH je ranije pisao da je susrete u Lugansku sa Strelkovom imao još jedan bivši ruski dobrovoljac u BiH, Aleksandar Kravčenko. Na jednoj od fotografija uz Stevića i Živkovića se nalazi Kravčenko. On za tu fotografiju tvrdi da je nastala u kampu u Rusiji u kome se spremao na planinarski pohod.

Još jedna osoba čije se ime spominjalo u istrazi o padu aviona jeste tadašnji vođa pobunjenika Aleksandar Borodaj, koji predvodi Savez dobrovoljaca Donbasa, o čijim je vezama s BiH i članovima s Balkana koji su ratovali u Ukrajini ranije pisao BIRN BiH.

Stević kaže da nije član ovog udruženja, ali je bio prisutan kada je jedan od vođa ovog Saveza Viktor Zaplatin, također bivši dobrovoljac iz rata u BiH, osnivao Balkansku kozačku vojsku u crnogorskom Kotoru u septembru 2016. godine.

“Ja sam inače osnovao u Banjaluci 2006. godine Društvo srpsko-ruskog prijateljstva, tako da je logično da sam ja boravio tamo kao istaknuti rusofil i čovjek koji se bavio ruskim pitanjima, da se čak nalazim pri ruci onima koji dođu na ovo područje, prevodim, družimo se, kao što se Rusi meni nađu pri ruci kad boravim u Rusiji”, kaže Stević.

Prema Stevićevim riječima, “Balkanska kozačka vojska predstavlja širenje pokreta na Balkan”.

“Oni su učestvovali kao dobrovoljci i 90-ih godina na ovom području, tako da su ljudi koji su ratovali ili bili emotivno vezani za ovo područje”, kaže Stević.

Do Crne Gore je Stević tada putovao sa Slavenkom Kuzmanovićem, koji je na njegovom suđenju bio svjedok Tužilaštva. Tokom svjedočenja Kuzmanović je rekao da je i sam boravio u Ukrajini, a u dokazni materijal su uloženi novinarski tekstovi u kojima se na fotografijama vidi zahvalnica na njegovo ime ispred Saveza dobrovoljaca Donbasa. Kuzmanović je Sudu kazao da mu je Stević u putu ispričao da je bio član paravojne jedinice “Jovan Šević”, ali je Sud za taj dokaz naveo da Kuzmanović tome nije lično svjedočio niti imao direktna saznanja o tome.

“Slavenko Kuzmanović nam je bio vozač na tom skupu i mi smo prisustvovali tom skupu. (…) Između ostalih, bili su prisutni Kozaci, bili su prisutni ‘Noćni vukovi’, moto-klub, bile su prisutne neke istaknute ličnosti, Kozačka vojska Srbije i čak određeni crkveni krugovi”, kaže Stević.

On tvrdi da Viktora Zaplatina nije poznavao ranije i da ga je upoznao u Kotoru te da zna da je on “istaknuti član i osnivač Kozačke vojske Balkana” i da, prema onome što zna, Zaplatin i u drugim zemljama, poput Grčke, osniva takva udruženja.

“Na Balkanu mislim da je on čovjek koji se tim bavi. Nisam imao prilike s njim da razgovaram osim upoznavanja. Imao sam priliku na tom osnivanju Kozačke vojske da posmatram. Mislim da je on proglašen atamanom u Crnoj Gori, prisustvovao sam toj ceremoniji”, kaže Stević.

Na osnivanju Balkanske kozačke vojske bili su i “Noćni vukovi” iz Crne Gore. Stević kaže da ne poznaje članove “Vukova”, moto-kluba o kojem je BIRN BiH ranije pisao.

“Mislim da je to neugodna pojava, ti ljudi… Mislim da se te motordžije vežu za rusofilsku ideju zbog toga što je predsjednik Vladimir Putin član kluba. I onda imućniji za tu motoristiku okupljaju se, borave… Ti ‘Noćni vukovi’ po Rusiji hodaju, mislim da se bave politikom”, kaže Stević.

Pacifistički motivi za odlazak na ratište
On je tokom suđenja tvrdio da njegovi motivi odlaska u Ukrajinu nikada nisu bili da ratuje.

“Ja sam želio da se akreditujem kao novinar. Bio sam u startu odbijen, veoma su negativno gledali na novinare. Mogli su izvještavati samo oni novinari koji su forsirali ratnu situaciju i psihozu”, kaže Stević i dodaje kako je, nakon neuspjeha da dogovori saradnju s novinskom agencijom SRNA i dobije akreditaciju, sâm otišao u Ukrajinu.

Njega je optužnica teretila da je u Ukrajini zadužio oružje i pridružio se paravojnoj jedinici u kojoj je dobijao platu. On u razgovoru za BIRN BiH kaže da je, u dijelu Ukrajine gdje je boravio, oružje bilo svima dostupno.

“Ja nisam dužio oružje, nosio sam jedan gasni pištolj zbog bezbjednosti krećući se po Lugansku, pošto je, kada sam ja bio, bila nedefinisana situacija. Postojale su četiri ruske komande, tri odvojene grupe i četiri kozačke grupe, ne zna se ni ko pije ko plaća, ni ko komanduje, ni šta se dešava. Kasnije, kad su oformljene vojske, ja sam napustio područje Luganska”, kaže Stević.

Stević kaže da su se “neki novci mogli dobiti”, ali da on nije dobijao platu.

Intervjui koje je davao neposredno nakon povratka iz Ukrajine i kasnije tokom godina značajno se razlikuju. Ranije je više govorio kako su izgledali sukobi, dok je u kasnijim intervjuima više govorio o sebi kao književniku. Kaže da su neki od novinara nepravilno prenijeli njegove riječi.

“Ja sam davao intervjue i ukrajinskim medijima i ruskim i ovdje, i ja mislim da su ti intervjui kumovali tom krivičnom progonu. Tada su me startovale službe, željele su da ja njima dajem podatke, a ja sam to pod svaku cijenu htio da izbjegnem. Onda sam postao interesantan. Godine su čekale… Nakon dvije-tri godine… Mene je iznenadilo podizanje optužnice poslije tri-četiri godine, ja sam to bio zaboravio, iznenadio sam se hapšenjem, pretresima”, kaže Stević.

Suđenje Gavrilu Steviću je počelo je oktobru 2019., a optužnica protiv njega je podignuta u martu iste godine. Četiri mjeseca trajao je dokazni postupak, tokom kojeg je saslušano desetak svjedoka. Na suđenju, svjedoci su govorili o tome šta je on radio u Ukrajini i s kim je boravio.

Stević je rekao da je u Ukrajini sreo “mnogo Srba”.

“Bivalo je Srba, pored onih koji žive tamo, nešto je bilo srpskih dobrovoljaca. Želio je veliki broj da dođe iz Srbije, međutim bili su ometeni od strane Vučićeve politike i Srbije. Možda je i bilo ljudi iz BiH, ali ne sjećam se, čak i da ih poznajem, mislim da ne bih ‘odao’. Ja sam imao problem sa službenikom jer nisam htio da odam nikoga i ništa. Ja sam vodio jedan dnevnik tamo i postoji jedno veliko interesovanje. Taj dnevnik je trenutno u Moskvi, oduzeli su mi ga, da ne bi došlo do saznanja ko, šta, kako i gdje je boravio”, kaže Stević.

Tokom suđenja, nekoliko puta je u sudnici prikazana fotografija Stevića sa oružjem ispred vojnog kamiona na kome je pisalo “LNR”, što je vještak stručno lice protumačio kao “Luganska narodna republika”. On kaže da na slici nije uniformi.

“Ja sam bio u plavim pantalonama koje su se pocijepale. Kad sam ušao u Lugansk, bilo je veliko bombardovanje i prilikom skakanja, ja sam pocijepao pantalone. Ja sam samo obukao vojničke pantalone, majica je na meni bila civilna i košulja… A fotografije sa oružjem, bilo je fotografija na ruskoj stranici, mislim da ta fotografija potiče iz kampa u Rusiji”, kaže Stević, opisujući ove kampove kao vojničke logore u kojima su izbjeglice i vojska koja se “okuplja i naoružava”.

Stević je sretan zbog presude, za koju kaže da je pravedna.

“Želim da poručim da nisam ono za što su ljudi željeli da me predstave. Ljudi su željeli da me predstave kao surovog momka koji je želio rat. Ja sam izuzetno antiratno orijentisan čovjek iako smatram da se sloboda i pravo naroda moraju braniti nekada i oružjem”, kaže Stević.

Na prvostepenu oslobađajuću presudu izrečenu Steviću postoji mogućnost žalbe.