Trifunović: Bijeg iz živog štita
Eset Muračević, nekadašnji sekretar Mjesne zajednice Svrake kod Vogošće, kazao je kako je napad na ovo selo bio 2. maja 1992. godine i to “iz sveg raspoloživog naoružanja, čak i avijacije Jugoslovenske narodne armije (JNA)”. Pojasnio je kako je 4. maja bio ultimatum da će prestati dejstvovanje i da izađu iz Svraka oni koji žele.
Kolona koja se izvlačila, prisjetio se svjedok, presječena je kod benzinske pumpe u Semizovcu, a on je bio u grupi ljudi koji su ostali u Svrakama, te su kasnije odvedeni u kasarnu u Semizovcu.
Svjedok je istakao i da je narednog dana prebačen u bunker kod pansiona “Kontiki”, gdje su zatvorenici spavali na betonu, imali jedan obrok dnevno, a nekad nisu jeli ni po dva dana, te su vršili nuždu u posudu.
“Svakodnevno su zatočenici bili izloženi različitim vrstama fizičkog i psihičkog maltretiranja”, rekao je Muračević, pojasnivši da je vojska ubacivala dimne bombe u bunker, uvodila pse, te izvodila zatvorenike.
U augustu 1992. godine svjedok je, kako je kazao, prebačen u “Planjinu kuću”, gdje se također dešavalo maltretiranje, čak i u gorem obliku. Rekao je da je jedne prilike bio odveden i u “Nakinu garažu”, gdje su također ljudi bili zatvoreni.
Tokom svog zatočeništva, koje je trajalo do početka decembra 1992. godine, svjedok je šest do sedam puta vođen na radove, gdje se jedne prilike i povrijedio. Dodao je da je većina zatvorenika izvođena na radove i to uglavnom na prve borbene linije.
Također je ispričao da su zatvorenici vođeni u živi štit, naglasivši da je u septembru 1992. godine bilo “masovno izvođenje zatvorenika u živi štit po naredbama komande Vogošćanske brigade”. Prema Muračeviću, u tim odvođenjima je bilo poginulih i ranjenih zatvorenika, te je učestvovao u sahranjivanju nekih od tih ljudi.
Svjedok je dodao da je i sam početkom decembra 1992. godine sa još deset ljudi odveden u živi štit na brdo Žuč, te da su on i još jedan zatvorenik uspjeli pobjeći. Kasnije, kada su se linije pomjerale, kako je kazao, na istoj lokaciji pronašao je tijela devetorice logoraša koji su te prilike s njim bili u živom štitu.
Nakon rata, rekao je Muračević, bavio se istraživanjem o dešavanjima na ovom području, te došao do podataka da 400 osoba koje su prošle kroz logore više nisu žive, te da se još uvijek traga za 60 osoba. Također je naveo da je u pojedinačnim i masovnim grobnicama otkriveno skoro 300 posmrtnih ostataka.
Optužnica tereti Miladina Trifunovića da je u periodu od početka jula do 16. decembra 1992. godine, u okviru širokog i sistematičnog napada Vojske Republike Srpske (VRS) na civilno muslimansko stanovništvo općina Vogošća i Ilijaš, znajući za taj napad i da njegove radnje čine dio napada, kao komandant Vogošćanske (Crnovrške) brigade planirao, naređivao, podstrekavao i pomagao široki i sistematični napad.
Prema optužnici, Trifunović se tereti da je davao saglasnost komandirima njemu podređenih jedinica da upravi zatvora “Planjina kuća” u Vogošći izdaju naredbe za odvođenje i korištenje zatvorenih civila za radove na prvim linijama borbenih dejstava.
Prema Tužilaštvu, Trifunović je najmanje pet puta kao komandant izdavao naredbe za odvođenje civila iz “Planjine kuće” iako je znao da se na tim lokacijama odvijaju borbe i da to nije bezbjedno za civile.
U unakrsnom ispitivanju, na upit da li su pružali otpor prilikom napada u Svrakama, svjedok je kazao: “Kakav se mogao avijaciji otpor pružiti lovačkim naoružanjem?”
Također je upitan zašto u svojim ranijim izjavama nije spominjao da su se ljudi odvodili po naređenju komande Vogošćanske brigade, na šta je svjedok objasnio da je u “određenim sudskim procesima govorio o konkretnim osobama kojima se tada sudilo”.
Suđenje će se nastaviti 19. marta.
