Srabović i ostali: Tortura u klaonici

Jerko Tunjić je kazao kako je 1992. godine bio dobrovoljac u Drugom lukavačkom odredu, te da je bio referent sanitetske službe koja se nalazila u prostorijama Srednjoškolskog centra u Lukavcu, gdje je također bila i jedinica Vojne policije. Dodao je da nije vidio da je Vojna policija nekoga privodila u svoje prostorije.

Tunjić je ispričao kako mu je u junu ili julu 1992. godine izvjesni Sead Osmanović rekao da ima smrtni slučaj u pritvoru Vojne policije, te ga pozvao da konstatuje smrt. Svjedok je naveo da je nerado otišao, pregledao tijelo, te uočio natečeno lice i zamućene oči.

“Na trupu je bilo puno podliva. Da li podliva ili mrtvačkih mrlja – nisam tad bio stručan za to”, kazao je Tunjić, dodavši da je sačinio izvještaj u kojem “nešto nije konstatovao”.

Pojasnio je kako mu je Osmanović rekao da “ne napiše ništa što ne bi trebalo da napiše”.

“Ne bi trebalo da napišem da sumnjam da je smrt nastala usljed premlaćivanja”, izjavio je svjedok, dodavši kako je u nalazu konstatovao da se radi o naprasnoj smrti.

On je kazao da ga je Osmanović druge prilike također pozvao u klaonicu u Modracu, gdje je pregledao tijelo muškarca, na kojem je uočio mrtvačke mrlje, a moguće i podlive.

Tužilaštvo je svjedoku predočilo iskaz iz 2016. godine prema kojem je rekao da je bilo očigledno kako je lice premlaćeno do smrti, na šta je Tunjić odgovorio da to ne zvuči kao njegova rečenica i da ne zna da je tako kazao. Naglasio je da misli kako je i taj slučaj naveo kao naprasnu smrt.

Ne mogavši precizirati da li je to bilo prije ili nakon pregleda tijela, svjedok je naveo i da je te prilike bio u kući Refika Morankića, za kojeg je rekao da ga ništa nije pitao, niti je šta od njega tražio.

Optužnica tereti Zijada Srabovića, Refika Morankića, Ahmeta Bajrića, Abida Arapčića, Senaida Ćosića, Pašagu Čajića, Samira Džambića i Mirsada Žilića za nečovječna postupanja, mučenja i ubistva civila u školama u Lukavcu i objektu “Klaonica” počinjena u periodu od juna do oktobra 1992. godine.

Prema optužnici, Srabović je bio pomoćnik komandanta za bezbjednost Štaba Teritorijalne odbrane (TO), Morankić komandant “Fikine jedinice”, a ostali optuženi pripadnici te jedinice ili vojni policajci.

Fahrudin Salkić je naveo kako je 1992. godine bio angažovan pri pogrebnoj službi, te se prisjetio kada mu je Sead Osmančić kazao da ima mrtvo tijelo u Modracu, koje je on otišao da preuzme sa svojim vozačem.

“Mi smo imali papire da je u pitanju bio infarkt”, rekao je svjedok, dodavši da se radilo o Nenadu Nediću, kojeg tada nije mogao prepoznati iako ga je poznavao. Negirao je da je vidio povrede na njemu.

Salkić je ispričao da nije išao lično kad je bilo u pitanju tijelo Nikole Jovića, ali da je jedan od uposlenika iz njegove firme otišao u Srednjoškolski centar u Lukavcu i da nije htio preuzeti to tijelo dok nije dobio sve potrebne papire.

Treći svjedok Miroslav Trivić je kazao da su u junu 1992. godine u Lukavcu njega i još jednog muškarca uniformisane osobe stavile u vozilo, te vodile na više lokacija. Jedna od lokacija je, prema njemu, bila ispred kuće Refika Morankića. On je istakao da njega niko nije tukao.

Svjedok je naveo da su mu neke osobe pričale kako je u klaonici bila tortura, tuča, te seksualno iživljavanje. Za Nenada Nedića je rekao da je čuo da je bio u zatvoru u klaonici, te da je preminuo.

Suđenje će se nastaviti 13. februara.