Aćimović Srećko: Sponzori oslobođeni prisustva u jedinici

Zoran Jović, koji je bio referent u Drugom bataljonu Zvorničke brigade Vojske Republike Srpske (VRS), potvrdio je svoj rukopis na evidencijama o prisustvu ljudstva u julu 1995. godine.

Kazao je da su te evidencije bile tačne osim u slučaju takozvanih sponzora – lica koja su vođena da su prisutna a faktički nisu dolazila, u zamjenu za donacije Drugom bataljonu u hrani, cigaretama, gorivu i slično.

Jović je nabrojao više lica koja je znao kao sponzore, uključujući svjedoka Tužilaštva S-5. Dodao je da je ovaj svjedok i prije jula 1995. imao zdravstvenih problema.

On je potvrdio da su pripadnici Izviđačko-diverzantske čete u to vrijeme vođeni na bolovanju, jer su nekoliko mjeseci ranije bili ranjeni u jednoj akciji. Na tom spisku je i svjedok Odbrane SO-3.

Na pitanja tužioca Ibre Bulića, Jović se složio da je u julu 1995. bila podignuta borbena gotovost i da je to značilo maksimalnu prisutnost u jedinici.

Svjedok je pojasnio da sponzori nisu bili prisutni ni kad je “u rubrikama stajao minus ni plus”.

Na sugestiju Bulića da je upisivanje netačnih podataka krivično djelo, Jović je kazao da je bio rat i da nije bila tajna da je to rađeno.

Tužilaštvo BiH tereti Aćimovića da je, kao komandant Drugog bataljona Zvorničke brigade, u julu 1995. postupio po naredbi komande ove brigade i Glavnog štaba VRS-a da se Srebreničani iz škole u Roćeviću kod Zvornika, s povezima na očima i zavezanih ruku, odvedu na lokaciju koju je sam izabrao – šljunkaru na obali rijeke Drine u Kozluku, gdje su ubijeni.

Odbrana je u duplici pozvala i četiri svjedoka rođena na području Zvornika, koji su potvrdili da su davali donacije Drugom bataljonu a u zamjenu bili oslobođeni prisustva u jedinici.

Mile Lazarević je rekao da je, zbog poslova fudbalskog sudije, morao češće boraviti u Srbiji i da je preko rođaka regulisao da bude vođen u evidenciji u zamjenu za prikupljanje donacija u Srbiji. Dodao je da je Aćimović to prihvatio i da je vođen u evidenciji od kraja 1994. ili početka 1995. godine.

Zoran Stevanović takođe je kazao da se nakon početka rata bavio privatnim poslovima u Loznici. Kako bi mogao prelaziti granicu i posjećivati roditelje u selu Pađine, ponudio je donacije Drugom bataljonu.

Naveo je da je vođen u evidenciji kao vozač saniteta iako to nije radio, niti je ikad pozvan u bataljon. On je dodao da je u jednom trenutku dobio zaduženje da pomogne u smještaju i prevozu ranjenih i njihovih porodica.

Lazar Jović je kazao da je do 1994. bio u radnoj obavezi, a nakon toga je išao na liniju do kraja te godine, te potom postao “sponzor”. Ispričao je kako je na prijedlog vozača komandanta donirao vozilo za sanitet jednoj od četa Drugog bataljona, nakon čega više nije bio pozivan u jedinicu.

Sreto Milić je ispričao kako se preselio u Loznicu nakon početka rata i kako se 1994. godine preko zeta raspitao o mogućnostima vojnog angažmana, jer su počela hapšenja vojnih obveznika iz BiH.

Naveo je da mu je zet rekao da može biti donator i da će biti dovoljno da obezbijedi karton cigareta mjesečno. Dodao je i da su mu donosili da popravlja neke sprave za vojsku.

Tužilaštvo i Odbrana su se izjasnili da nemaju više dokaza, a za nastavak suđenja zakazan 12. februara, na prijedlog Sudskog vijeća, biće ponovo pozvan svjedok SA-2.