Safija Muminović je ispričala da je u julu 1995. dvije noći provela u Potočarima “nakon što je srpska vojska ušla u Srebrenicu”, da je u blizini neke kuće vidjela nekoliko tijela te da su ujutro krenuli prema kamionima.
“Kada krećemo na kamione, tu mi je svekar Rasim odvojen, kao i od zaove svekar. Mog svekra su odveli iz kamiona, rekli su mu samo: ‘Ne možeš tu.’ Nismo vidjeli gdje vode muškarce”, izjavila je svjedokinja i navela da je nekoliko godina kasnije pronađeno nekompletno tijelo njenog svekra.
S kamiona je, kako je ispričala, skinut i kondukter iz Srebrenice, a kada su krenuli, više puta su se zaustavljali, te je jedne prilike u kamion bio ubačen ranjeni civil kojeg su s vozila skinuli prije nego su došli do Tišče, a jednom im je vozač nasuo i donio vode.
“Izašli smo iz kamiona i srpski vojnici nam kažu da idemo sredinom puta, da idemo pravo i da ne skrećemo jer je minirano. Na livadi je bilo 100-ak muškaraca koji su odvojeni, civili, sjede. Nismo nikoga mogli prepoznati, a nismo smjeli ni gledati. Odvojeni su prije nego smo mi sišli s kamiona”, kazala je svjedokinja, koja je pojasnila da nije vidjela samo odvajanje.
Njen suprug Nezir, kako je rekla, nekoliko dana prije pada Srebrenice ranjen je u Bibićima, pa je iz bolnice prebačen u Potočare, te je čula kako je bio vođen u školu u Bratuncu, pa vraćen u Potočare, te je sa ostalima dalje prevožen kamionom, s kojeg je sišao u Tišči i da je njegovo tijelo kasnije nađeno u Kozluku.
Za njenog brata Safeta, nastavila je svjedokinja, otac joj je ispričao da je skinut s kamiona u Tišči i da je njegovo tijelo kasnije nađeno u nekoj grobnici.
Odbrana je predočila dio iskaza iz istrage u kojem je navela da je na livadi u Tišči bilo 50-ak muškaraca koji su sjedili, a svjedokinja je odgovorila da ih je bilo dosta i da su se rukama držali za glavu.
Optuženi Mile Kosorić je kazao da nisu istinite tvrdnje svjedokinje i da se to ne može korisiti da se njemu konstruiše optužnica.
Kosoriću, nekadašnjem komandantu Vlaseničke brigade Vojske Republike Srpske (VRS), i Momčilu Tešiću, bivšem pripadniku Vojne policije ove brigade, na teret je stavljeno da su s pripadnicima ove jedinice zaustavljali vozila u mjestu Luke i od civila oduzimali novac i zlato, a potom ih upućivali prema Kladnju.
Pripadnici Vlaseničke brigade su, kako se navodi, odvajali žene i silovali ih, a u noći sa 13. na 14. juli 1995. godine u Mršićima je strijeljan 21 zarobljeni muškarac.
Svjedok Krešimir Poljko je rekao da je kao nekadašnji pripadnik Inžinjerijskog voda u Vlaseničkoj brigadi u julu 1995. radio s kolegom na uklanjanju mina kako bi se očistila komunikacija Vlasenica – Kladanj, odnosno put koji je išao iz Luka prema tunelu kod Kladnja.
“Neke od mina smo ostavili u napuštenoj kući, ostale smo vratili u Vlasenicu”, ispričao je svjedok i pojasnio da je nekoliko dana kasnije na isti put vraćao mine koje je prethodno “skinuo”, kao i da je usmene naredbe dobijao od svog komandira voda, ali da mu nije poznato ko je naredbe izdavao njemu.
Kada su mine uklonjene, nastavio je svjedok, po povratku u Vlasenicu je vidio nekoliko autobusa koji su se kretali prema Kladnju, a u kojima su se kroz prozore mogle vidjeti žene.
Odbrani je svjedok kazao kako nije vidio da su vozila UNPROFOR-a bila u pratnji autobusa koji su bili u Vlasenici.
Nastavak suđenja je 17. januara.
