KOMENTAR: Handkeova Nobelova nagrada – karika u lancu poricanja genocida

12. Decembra 2019.14:40
Dodjela Nobelove nagrade za književnost Peteru Handkeu, apologetu Slobodana Miloševića, dio je šireg fenomena poricanja zločina koje su snage bosanskih Srba počinile tokom rata 1990-ih.

Piše: Edina Bećirević

Austrijski pisac Peter Handke u utorak je oficijelno primio Nobelovu nagradu za književnost. Uzaludna je bila nada da će se desiti nešto neočekivano, da će doći do povlačenja odluke o nagradi.

Mogu navesti brojne razloge zbog kojih je odluka da se ovom čovjeku oda ovako visoka počast duboko pogrešna, ali to su već mnogi ugledni pisci i novinari detaljno obrazložili.

U tekstovima za “The Intercept”, Peter Maass, američki novinar koji je izvještavao o ratu iz Bosne i Hercegovine i kasnije napisao knjigu “Ljubi bližnjeg svoga: Priča o ratu”, naročito je studiozno dekonstruirao kako porijeklo i mehanizme Handkeovog negiranja genocida, tako i licemjerje i zlonamjernost u pozadini odluke Nobelovog komiteta.

Za to sam mu zahvalna. Njegovo izvještavanje o ovoj temi, analitično i moralno utemeljeno, podsjeća me na izvještavanje bosanskohercegovačkih i stranih novinara u tragičnom periodu od 1992. do 1995. godine. To je bilo izvještavanje kojim se treba ponositi, jer su upravo novinari, riskirajući svoje živote, potvrđivali agresiju i genocid dok su se dešavali, otkrivajući svjetskoj javnosti najzlokobnije aspekte ovih zbivanja.

Tokom rata u Bosni i Hercegovini, za opasni novinarski posao trebalo je mnogo hrabrosti. Handke ih je nazvao “hordom” i sugerirao da fabrikuju priče. Međutim, strani novinari su imali ključnu ulogu u širenju saznanja o užasima koji su se događali u BiH. Njihovo izvještavanje bilo je ključno u generiranju političke volje koja je 1995. dovela do intervencije NATO-a i zaustavljanja rata.

Kao istraživač genocida u BiH, odavno sam svjesna da u zapadnim akademskim krugovima postoji diskurs poricanja genocida. Iako je to stav manjine, u očima nekih izdavača i organizatora konferencija on se i dalje smatra “legitimnim”. Nisam se jednom našla za stolom s poricateljem genocida, a nekad se znalo desiti da izdavač moje tekstove pošalje nekom od njih na recenziju.

Da bude jasno, među tim ljudima je malo tako očitih i glasnih poricatelja kakav je Handke i, koliko znam, niko od njih nije prisustvovao, a kamoli držao govor na sahrani Slobodana Miloševića, kako je to 2006. godine učinio Handke.

Diskurs poricatelja s kojima sam se tokom godina susretala obično je upakovan u narativ o potrebi balansa, sve u smislu da “nijedna strana nije nevina”, da “ako su svi krivi, niko nije isključivi krivac”, da “odbijamo stati ni na čiju stranu” i da “želimo biti objektivni”.

Ali, kako su se naše diskusije razvijale, mnogi su često pokušavali proturiti ideju da Milošević, Radovan Karadžić, Ratko Mladić i čitav srpski vojni i politički establišment nisu bili motivirani mržnjom prema Bošnjacima ili bosanskim Hrvatima, već ljubavlju prema Srbima i osjećajem dužnosti da njih zaštite. “A znači genocid nad Bošnjacima bio je samo kolateralna šteta izražavanja te njihove ljubavi?”, upitala sam jednom prilikom jednog od njih.

Bez obzira na argumente poricatelja, svi oni smatraju da je rat u Bosni i Hercegovini bio građanski, a ne disproporcionalna srpska agresija i rat protiv civila. Negiraju da je postojao plan o ubijanju i prisilnom raseljavanju Bošnjaka i bosanskih Hrvata s teritorija za koje se smatralo da pripadaju isključivo Srbima.

Shodno tome, rezoniraju oni, svaki zločin počinjen u ratu ustvari je nuspojava nekontroliranog građanskog sukoba. I naravno, kao i Handke, gotovo svi oni osuđuju ulogu Zapada i bombardiranja koje je izvršio NATO, učinivši tako da u očima poricatelja prave žrtve budu – Srbi.
Jedan od najužasnijih dijelova ovog narativa jeste tvrdnja da je Armija Bosne i Hercegovine (ABiH) gađala vlastiti narod. Handke je bio među onima koji su tvrdili upravo to.

Međutim, ovakvi stavovi se povremeno mogu naći i u radovima respektiranih zapadnih autora. Naime, nakon svakog rata, počinje drugi – rat oko dominantnog narativa za interpretaciju. U slučaju genocida u Bosni i Hercegovini narativ poricanja se na “tržištu ideja” probio dovoljno da ponekad vrši utjecaj i na istraživače koji se bave komparativnim studijama genocida.

Tako sam se, naprimjer, nedavno šokirala kad me je kolega s međunarodnim renomeom zamolio da pregledam njegov rukopis u kojem je, između ostalog, pisalo i to da je u Sarajevu na Muslimane pucalo “njihovo vlastito rukovodstvo”.

Nekad su me argumenti ovakve vrste činili vrlo emotivnom i duboko me uznemiravali. S vremenom, međutim, kako se povećavao broj presuda Haškog tribunala, mnogi su poricatelji genocida postajali manje drski i svoje argumente izlagali suptilnije. Mnogi koji su ranije izbjegavali riječ “genocid” u vezi s Bosnom i Hercegovinom su teška srca počeli pisati da zločini koje je u julu 1995. počinila VRS nad Bošnjacima u Srebrenici, predstavljaju genocid.

Međutim, poricatelji ipak i dalje predstavljaju genocid u Srebrenici kao “eratičnu kampanju etničkog čišćenja” (kako reče jedan naširoko citirani autor), a ne kao sistematičan proces s jasnim planom.

Ratna dokumentacija nudi nepobitne dokaze
Iz prvih susreta s poricateljima bilo mi je jasno da mnogi nemaju iskustva iz prve ruke kada se radi o Bosni i Hercegovini. Oni nisu radili terenska istraživanja, niti provodili vrijeme u arhivama, a na mnoge je uticala srpska propaganda ili općenito islamofobija.
Neki su pak povezivali Miloševića s ljevičarskom ideologijom ili se jednostavno priklanjali srpskoj “strani” u ratu, jer su inače protiv zapadnih vojnih intervencija. Tako sam shvatila da pozivanje na svjedočenja žrtava genocida ili analize relevantnih ratnih političkih konteksta nisu efikasni pristupi u diskusiji s poricateljima.

Osim toga, prvo je za mene bilo emotivno zahtjevno, a drugo je poricateljima pružalo platformu za kompliciranje i razvodnjavanje diskusije. Tako sam se u jednom trenutku počela naoružavati dokumentacijom koju je verifikovao Haški tribunal, čiju autentičnost nisu osporili ni advokati srpskih ratnih zločinaca; drugim riječima, dokumentacijom koju su stvorili sami počinioci genocida, poput transkripata sa sjednica Skupštine i sastanaka na visokom nivou, pisanih vojnih naredbi i detaljnih vojnih i političkih planova.

Ovi dokumenti su dokaz da genocid nad bosanskim Muslimanima nije planiran i implementiran samo pod budnim okom Miloševića, Karadžića i Mladića, već i uz puno znanje i učešće šireg političkog kruga, bezbjednosnog sektora i vojnih aktera na Palama i u Beogradu.

Kad god razgovor na okruglim stolovima ili konferencijama krene u pravcu retorike o “nekontrolisanom građanskom ratu” ili “kompleksnosti dokazivanja genocidne namjere”, ja izvlačim svoju fasciklu s dokumentima i citiram riječi osuđenih počinitelja genocida, te svoje argumente potkrepljujem njihovim vlastitim riječima i razgovorima. A ovakav pristup obično djeluje.

Među tim dokumentima je i transkript sa sjednice tzv. Skupštine održane u maju 1992. godine, kad je Mladić eksplicitno rekao da se strateški ciljevi Srba ne mogu provesti bez genocida.

“Мi ne možemo očistiti, niti možemo imati rešeto da prosijemo, da ostanu samo Srbi ili propadnu Srbi, a ostali da odu”, rekao je on, upozoravajući da bi jedini način da se to postigne “bio genocid”.

Mladić je dao i jasne upute i o propagandnoj strategiji: “Mi ne smijemo kazati da ćemo uništiti Sarajevo… Mi nećemo kazati da ćemo srušiti dalekovod ili vodu isključiti – ne, jer to Ameriku diže na noge – ali, gospodo, mi vas molimo, sve je u redu, jednog dana nema vode u cijelom Sarajevu. Šta je – ne znamo… Prema tome, mi moramo mudro saopštiti svijetu – gađali su oni. Pogodili dalekovod i nestalo struje, gađali objekte za snabdijevanje… To je ta diplomatija.”

Negiranje genocida nije ništa bolje od “lažnih vijesti”. Ali, kao i kod lažnih vijesti, možemo mu se suprotstaviti činjenicama; u slučaju genocida u BiH, nema boljeg mjesta za pronalaženje činjenica od arhiva Haškog tribunala.

Uznemiruje to što članovi Nobelovog komiteta nisu pogledali u ove arhive, nego se oslonili na teoriju zavjere. Ali, istini pomaže to što su njihova maliciozna odluka i loše prosuđivanje privukli pažnju javnosti, i to globalnu.

Možda sam optimista, ali imam osjećaj da bi za poricatelje genocida Handkeova Nobelova nagrada možda mogla biti loša vijest.
Ustvari, pažnja usmjerena na Handkeovu Nobelovu nagradu možda doprinese uklanjaju sjene koja se nadvila iznad istine.

Edina Bećirević je profesorica na Univerzitetu u Sarajevu i autorica knjige “Na Drini genocid” (Yale University Press, 2014).

Mišljenja izražena u ovom komentaru su mišljenja autora i ne odražavaju nužno stavove BIRN-a.