Branko Božanović je kazao da se na biciklu vraćao iz Lukavca kada je zaustavljen na punktu, nakon čega su došla dvojica – za koje je kasnije saznao da se zovu Amir i Ahmet – i odvezli ga njegovoj kući, gdje su ga počeli tući.
“Rekli su mi da sjednem na stolicu i Ahmet me počeo po leđima udarati palicom i rukom po glavi. Sastavi me po leđima palicom, ja padnem i on mi kaže: ‘Sjedi.’ Naredili su mi da se skinem, ostao sam u donjem vešu, i da legnem na stomak. Amir mi sjedne na leđa i palicom, crnom milicijskom, udara me po tabanima. Uzeo je flašu konjaka i gurno mi je u usta. Jedan zub je pukao, drugi je bio slomljen”, ispričao je svjedok.
Kada su ga, prema njegovim riječima, izveli iz kuće, u dvorištu komšinice ga je Ahmet nastavio udarati, nakon čega su ga odvezli u srednju školu, gdje ga je preuzelo četiri-pet vojnika, koji su ga počeli tući nogama, rukama i kundakom dok su ga vodili do prostorije gdje je zatekao četvoricu komšija koje su odveli prije njega i kojima je na licima vidio povrede.
“Svako veče oko deset sati, jednog po jednog izvode u veću prostoriju, gdje je bio visoki zvučnik, i krenu tući. Imali su dugačke palice i neke bijele. Na rukama su imali željezne rukavice, kao mesari. Kada krenu udarati, puste muziku da prolaznici ne čuju vrisku. Tu je bilo četiri-pet vojnika, bili su prisutni Amir i Ahmet”, rekao je svjedok.
Pojasnio je da se ta prostorija nalazila pored one gdje su oni bili smješteni, te da kada izvode jednog, uvode drugog, i da je samo jedno veče čuo da ih neće dirati i da ih nisu izvodili.
Njegov komšija Nikola je, kako je kazao, jedne večeri podlegao jer nije mogao podnijeti udarce nakon što su ga tukli u susjednoj prostoriji.
“Izveli su ga, vratili i dotukli pred nama. Vidimo, čujemo, tu smo mi. Nikola je vikao, tražio vode, preminuo je”, rekao je svjedok i naveo da su tada Nikolu tukli Amir i Ahmet.
Svjedok je kazao da je kasnije s još jednim komšijom odveden da zakopa Nikolu na gradskom groblju, da su ih obojicu Amir i Ahmet prevezli u neku vikendicu na Modracu, gdje su bili dva dana i gdje ih niko nije dirao, nakon čega je prebačen u zatvor u Tuzli i pušten kući poslije dva i po mjeseca.
Naveo je da je u školi u Lukavcu bio zatvoren 15-ak dana, da je tu bila i supruga jednog od komšija, ali nije bila smještena s njima u prostoriji.
“Za tih 15-ak dana mi niko nije rekao zašto sam tu, zašto su me tukli, zašto me vode u zatvor. Ništa ja nisam imao”, dodao je svjedok.
Odgovarajući na unakrsna pitanja Odbrane, svjedok je kazao kako ne zna da li je neko od komšija imao oružje i da li je ono nađeno, ali zna da on nije, kao i da su njegove komšije bile tu kada ga je Ahmet udarao ispred njihove kuće.
Optužnica tereti Zijada Srabovića, Refika Morankića, Ahmeta Bajrića, Abida Arapčića, Senaida Ćosića, Pašagu Čajića, Samira Džambića i Mirsada Žilića za nečovječna postupanja, mučenja i ubistva civila u školama u Lukavcu i objektu “Klaonica” od juna do oktobra 1992. godine.
Prema optužnici, Srabović je bio pomoćnik komandanta za bezbjednost Štaba Teritorijalne odbrane (TO), Morankić komandant “Fikine jedinice”, a ostali optuženi pripadnici te jedinice ili vojni policajci.
Nastavak suđenja je 12. decembra.
