Miroslav Škorić, nekadašnji službenik bijeljinske nacionalne bezbjednosti, kazao je da ovaj sektor nije bio kadrovski popunjen niti opremljen te da je Trišića upoznao krajem maja 1992. godine u službenim prostorijama kada je došao da radi.
Prema njegovim riječima, po ranijim standardima, kada neko novi dođe u ovaj sektor, prvih godinu dana bio bi samo pripadnik, ne bi išao na teren, nego bi se polako uvodio u posao i radio operativne djelatnosti, a operativci su, dodao je, tokom ratnih sukoba išli na usavršavanje.
“Naša služba je u jesen 1993. poslala prvu grupu operativaca na stručno usavršavanje u Institut bezbjednosti u Beograd. Trišić je bio u prvoj grupi. Kurs je trajao tri mjeseca i mislim da je završen krajem godine. Sjećam se da je došao sa Instituta, da smo čekali Novu godinu”, rekao je svjedok.
Naveo je da službenici sektora u kojem je radio nisu mogli naređivati policajcima, niti policajci njima, pošto se radi o dvije odvojene službe.
Za učešće u nezakonitom privođenju, maltretiranju, premlaćivanju i ubistvima civilnog bošnjačkog stanovništva na području Janje, osim Trišića, optuženi su i Zoran Bogdanović, Milan Đokić, Ljubiša Ikić, Zoran Tanasić, Žarko Milanović, Mladen Krajišnik, Savo Mršić, Milivoje Čobić i Milan Marković.
Prema optužnici, Trišić je bio pripadnik Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske (MUP RS) i operativni radnik sektora Službe nacionalne bezbjednosti od druge polovine 1993. do juna 1994. godine, a ostali optuženi su bili komandiri i pripadnici aktivnog i rezervnog sastava Stanice milicije u Janji.
Trišićeva Odbrana je potom među materijalnim dokazima uložila više odluka o imenovanju sudija i tužilaca u Bijeljini, naredbi i rješenja Predsjedništva Skupštine opštine o policijskom satu, zabranama točenja alkohola uniformisanim licima, odlukama o radu ugostiteljskih objekata, nošenju oružja, a branilac Veselin Londrović je pojasnio da se dokumenti predočavaju na okolnost nepostojanja diskriminatorske politike na području Bijeljine i Janje.
Tužilac Edin Muratbegović je prigovorio na relevantnost većine dokaza, pojašnjavajući da su neki dokumenti nekompletni, da se ne odnose na period optuženja i da su u suprotnosti sa stvarnim stanjem na terenu, dok su, nastavio je, prema riječima svjedoka, sudije imenovane prije ratnih događaja, a što je službeno potvrđeno tek u junu 1992. godine.
Nastavak suđenja je 28. novembra.
