Svjedočeći u svoju korist, Mavrak je kazao da je do 19. juna bio u Bijelom Polju.
“Poslije 19. juna sam bio u Rujištu, a poslije sam išao ka Prenju, te sam bio u Osmoj motorizovanoj brigadi, u bataljonu ‘pet’, u četi ‘broj jedan’”, ispričao je Mavrak.
Mavraku se sudi s Borisom Bošnjakom, Miodragom Grubačićem i Ilijom Đajićem za učešće u premlaćivanju zatočenika u nekadašnjoj kasarni “Moše Pijade” u Bileći. Po optužnici, oni su omogućavali drugima da ulaze i udaraju zatvorenike. Bošnjak je, prema optužnici, bio pripadnik Sedmog bataljona Vojne policije Vojske Republike Srpske (VRS) i obavljao je dužnost komandira straže, a ostala trojica bili su stražari, također pripadnici VRS-a.
Nakon Mavraka, pred Državnim sudom svjedočio je Slobodan Andrić, koji je izjavio da je početkom rata bio saobraćajni policajac, te da je po izbijanju rata otišao u Nevesinje, gdje se priključio policiji.
“Ja sam pretvoren u vojnog policajca. Zvao sam jednog poručnika i on mi je rekao da ima mjesta gore. ‘Ako nećeš na prvu liniju, ima mjesta u Bileći’, rekao mi je”, kazao je svjedok, te na upit Odbrane odgovorio da “gore” znači “u kasarni u Bileći”.
Svjedok je rekao da mu je komandir bio Boris Bošnjak, a da Miloš Mavrak nije dolazio u Bileću.
Svjedočio je i Vojo Pejak, koji je ispričao kako je početkom rata angažovan u Teritorijalnoj odbrani (TO) Lišani.
“Bio sam u Lišanima do 19. juna 1992. godine, kad smo otišli u Rujište. To je sjeverno, oko 20 kilometara udaljeno”, kazao je on, dodavši kako je optuženi Mavrak od 4. aprila 1992. bio u njegovoj četi, radeći u vezi.
Nakon 19. juna, kako je rekao svjedok, došlo je do reorganizacije i napuštanja Bijelog Polja.
“Miloš ide u Rujište Veliko, i tu ostaje do 20-i-nekog augusta 1992. godine, a onda ide na položaj Plodna njiva, na Prenju”, izjavio je svjedok, dodavši kako je optuženog na Rujištu viđao skoro svaki drugi ili treći dan.
Nastavak suđenja zakazan je za 24. septembar.
