Srabović i ostali: Gubio svijest od batina

Zoran Mićanović je ispričao kako su ga u junu 1992. kod autobuske stanice “pokupili” košarkaši kojima je bio trener te odvezli u vikendice na Modracu, gdje je s još jednom osobom prenoćio u garaži, nakon čega je došao izvjesni Ahmet – kojeg je u sudnici prepoznao kao optuženog Ahmeta Bajrića – i odvezao ih u “Klaonicu”.

“Senaid Ćosić zvani Žera nas je prihvatio i smjestio u neku prostoriju, a sutradan prebacio u drugu, u kojoj je bilo svjetlo, za razliku od prve. Niko nam nije objasnio zbog čega smo dovedeni. Dolazili su neki vojnici i uzmali od nas izjave i pitali: ‘Ko iz Lukavca dojavljuje, šalje signale?’”, rekao je svjedok i naveo da su osim njega u tom objektu bila smještena još tri lica i da su ih, pored Žere, čuvali izvjesni Muradif i Zagi.

Prema njegovim riječima, jedne prilike su bili izvedeni ispred prostorije kada je došao Refik Morankić, koji mu je kazao: “Što ti je ovo trebalo? Mogao si biti moja desna ruka”, kao i da to značenje nije razumio, a poslije su, kako je rekao, počeli problemi te su ucjenjivani i maltretirani na razne načine.

“Svakodnevno smo dobijali batine od Zagija i Žere. To je bilo kada otvore vrata da ti lupe šamar”, kazao je svjedok.

On je dodao i kako su u objekat došli nepoznati vojnici da se “iživljavaju” jer je neko od njihovih poginuo, a Žera mu je stavio povez na oči i lisice na ruke te su ga prvog izveli iz prostorije.

“Zakačili su mi ruke na kuku dizalice u prostoriji za klanje stoke i počeli da tuku. Povez na očima mi je bio kako ne bih vidio ko me udara. Visim na dizalici, tuku me po stomaku, nogama, glavi, genitalijama, dok se ne onesvijestim. Spuste me u bure s vodom i tako nekoliko puta”, ispričao je svjedok i dodao kako su poslije odvodili ostale i da je jednom od njih odsječeno pola uha.

Taj put je, kako je rekao, najviše bio tučen, ali su dobijali batine manjeg obima, što je trajalo 20 dana. Prema svjedoku, Morankić je dolazio još jednom i kazao ostalima da ga ne diraju više, nakon čega nije tučen. Poslije mu je Morankić ponudio da pređe u njegovu jedinicu, na što je svjedok pristao, te je bio smješten u vikendicama, mogao je posjećivati roditelje, ostalima u “Klaonici” donositi hranu, a u večernjim satima je sa Žerom držao stražu ili bio na rampi.

U jedinici je, kako je izjavio, ostao do desetog mjeseca 1992., kada je prebačen u Gradačac, gdje je bilo maltretiranja, a potom je sa ostalim vraćen u “Klaonicu”, zatim je saslušan u Tuzli i pušten, nakon čega se priključio Armiji Bosne i Hercegovine (ABiH).

Optuženi Ćosić je negirao da je primio svjedoka u “Klaonici”, rekavši da ga je tu zatekao kada je došao, i ocijenio je neistinitim navode da mu je vezao oči, a Mićanović je kazao: “Ti si samo radio svoj posao, što ti je neko govorio.”

Potvrdio je da mu je jedne prilike, dok je bio smješten u “Klaonici”, optuženi dovezao garderobu.

Tokom ispitivanja ovog svjedoka, dio ročišta je bio zatvoren za javnost.

Morankiću, Ćosiću i Bajriću se sudi skupa sa Zijadom Srabovićem, Abidom Arapčićem, Pašagom Čajićem, Samirom Džambićem i Mirsadom Žilićem za nečovječna postupanja, mučenja i ubistva civila u školama u Lukavcu i objektu “Klaonica” u periodu od juna do oktobra 1992. godine.

Prema optužnici, Srabović je bio pomoćnik komandanta za bezbjednost Štaba Teritorijalne odbrane (TO), Morankić komandant “Fikine jedinice”, a ostali optuženi pripadnici te jedinice ili vojni policajci.

Nastavak suđenja je 10. oktobra.