‘To je bio pakao’: Holandski vojnici prisjećaju se neuspjeha da spriječe srebreničke smrti

Neuspjeh međunarodne zajednice da zaštiti takozvanu “sigurnu zonu” Srebrenice u julu 1995. predstavlja crnu mrlju u historiji mirovnih misija širom svijeta.

I danas postoje mnoge kontroverze u raspravama o ulozi Ujedinjenih nacija (UN) i drugih država sudionica u nesprečavanju ubistava više od 7.000 bošnjačkih muškaraca i dječaka.

Prošlog mjeseca je sud u Holandiji presudio da holandska država snosi 10 posto odgovornosti za smrt 350 muškaraca koje su ubile snage bosanskih Srba, vraćajući time u središte pažnje djelovanje holandskih mirovnih snaga pri UN-u u Srebrenici.

DutchBat III – koji je tako nazvan jer je bio treći od nekolicine kontingenata Holandske vojske koji su djelovali u svojstvu UN-ovih mirovnih snaga u enklavi Srebrenica – stigao je u januaru 1995. godine. Pripadnici ovog bataljona tvrde da su bili nedovoljno opskrbljeni i nedovoljno opremljeni, a njihovi pretpostavljeni iz Komande UN-a u Sarajevu nisu bili voljni pružiti im znatniju podršku.

Neki od mirovnjaka koji su služili u Srebrenici u sklopu bataljona DutchBat III svjedoče o svojoj misiji u pokušaju da se ispitaju i shvate neuspjesi međunarodne zajednice sa stanovišta onih koji su trebali djelovati kao njeni predstavnici.

Henk Van Der Berg: ‘To je bila totalna katastrofa’

Holandski vojnik Henk Van Der Berg kaže kako su već početkom 1995. godine krenuli problemi sa snabdijevanjem putem konvoja i da je to bio veliki problem, ali da je, kao dvadesetogodišnjak, mislio da mu se ništa ne može dogoditi.

On se prisjeća kako je situacija bila haotična kada su se ljudi počeli skupljati u veliku fabričku halu.

“Nisam siguran koliko je ljudi bilo unutra, ali ljudi su bili prestrašeni, umokrili su se, bilo je pobačaja. To je bio pakao. A taj smrad, bio je užasan, stvarno užasan. Tad sam pomislio: ‘Šta da radimo?’ Nismo imali dovoljno hrane, vode ni lijekova. Imali smo tek dovoljno za nas, ali ne mnogo. Bila je to totalna katastrofa”, priča Van Der Berg.

On je po naredbi izašao ispred holandske baze kako bi, kako kaže, s drugim vojnicima napravio vojni štit za “iskusne srpske vojnike”.

“Krupni momci s puškama, noževima; imali su šta god ti padne na pamet. Bili su naoružani do zuba. Neki od nas su im čak morali dati naše pancirke i druge stvari. Izgledali su vrlo prijeteće”, kaže on i prisjeća se da je Holandski bataljon u Srebrenici ostao još nekoliko dana i da je oko baze bilo tiho.

“Sjećam se da smo sjedili vani i pili kafu i mogli smo čuti pucnjeve i pse kako laju, a neko mi je rekao da Srbi još uvijek love izbjeglice po šumi. Ali u to vrijeme svi smo bili otupjeli na tu situaciju”, govori ovaj vojnik i dodaje da su prve godine nakon rata za njega bile teške i da je imao problem s koncentracijom kada se vratio na posao.

On smatra da holandski vojnici koji su bili u Srebrenici nemaju razloga da se žale.

“Neki ne misle tako, ali za Bosance je bilo mnogo, mnogo gore. Zbog toga se ne žalim, jer ako kažem nekome da sam prolazio težak period nakon toga, mi nemamo pravo da govorimo na taj način. Samo trebamo držati jezik za zubima i ne govoriti o tome”, kaže Van Der Berg.

Henk Van Der Berg je napustio vojsku nakon završetka službe u decembru 1995. i vratio se na stari posao. Danas koristi iskustva kroz koja je prošao da pomogne ugroženoj djeci za koju se brinu on i njegova supruga. Tokom 2017. vratio se u Srebrenicu s kolegama veteranima.

Remko de Bruijne: ‘Nismo se mogli boriti’

“Svi to vide kao da su u ponedjeljak uvečer Srbi napali, a onda do utorka ujutro enklava je bila osvojena. Ali to nije slučaj”, priča Remko de Bruijne, koji je sa svoje osmatračke pozicije sedmicama prije vidio tenkove i autobuse kako idu prema Srebrenici, ali da mu je rečeno kako se radi o vojnoj vježbi.

On tvrdi da su “Srbi imali svu kontrolu od prvog do zadnjeg dana”.

“Naš glavni zadatak bio je da posmatramo i da razoružavamo bosanske vojnike. To je bio cilj UN-a. Nikada nije postojala izjava UN-a da smo mi trebali štititi civile, to nije bio naš posao. Na kraju smo pokušali da to uradimo, ali to je bila prva greška koju su napravili”, kaže on i dodaje kako su neki holandski vojnici odlučili “da se bore uz Bosance koji su bili u enklavi”.

“Ali problem je bio u tome što, kao UN, ne možete birati strane, a mi smo to uradili”, objašnjava De Bruijne i prisjeća se kako su stalno pomjerali liniju fronta unazad dok im nije nestalo metaka, nakon čega su se vratili u Potočare.

“Stajali smo izvan ograde fabrike u Potočarima sa zatvorenim kapijama, pokušavajući pokazati da štitimo sve ljude u bazi, ali sve je to bila samo predstava, jer se nismo mogli boriti”, kaže ovaj vojnik.

On napominje da su holandski vojnici pomagali vojnicima Vojske Republike Srpske (VRS) da odvoje muškarce i dječake.

“Svi kažu da smo pomogli u genocidu jer smo im pomogli da razdvoje muškarce od njihovih porodica. Ali mi lično nismo izabrali da to uradimo. Nije da sam ja lično hodao kroz autobus i radio to, Srbi su to radili, a ja sam morao stajati sa strane”, govori De Bruijne.

Remko de Bruijne je nastavio služiti u vojsci do njenog napuštanja po završetku službe. Sada pruža podršku veteranima koji se suočavaju s borbenim traumama i drugim psihološkim problemima. U toku 2019. prisustvovao je izricanju presude bivšem predsjedniku bosanskih Srba Radovanu Karadžiću, gdje je susreo žene koje je izveo iz srebreničke enklave od Srba.

Anne Mulder: ‘Nisam očekivao da će se to desiti’

Holandski vojnik Anne Mulder se prisjeća da mu je bilo čudno kada je pri dolasku u Srebrenicu krijumčario lijekove.

“To je prvo što mi se učinilo čudnim, jer mislio sam da je UN trebao biti glavni. Zašto smo onda krijumčarili stvari u enklavu? Kad smo stigli tamo, rečeno mi je da je cijelo područje u okruženju”, kaže Mulder i prisjeća se da je zaliha bilo vrlo malo i da su se bojali izaći iz baze da ne bi postali taoci.

Situacija se, kaže, s vremenom pogoršavala i bilo je sve manje hrane i municije. On kaže da 1995. godine nije očekivao da će srpske snage napasti enklavu, ali da je to trebao očekivati.

“Srećom, nisam bio uključen u evakuaciju. Bilo je kao u ‘Schindlerovoj listi’. Tu su bile uglavnom majke, djeca i stariji, te oko 240 muškaraca i ti su momci izgledali stvarno uplašeno. To je bilo usred ljeta. Nije bilo hrane i nisu nikako imali privatnosti i nije bilo dovoljno toaleta. Tako da je, sa sanitarnog aspekta, to bio haos”, priča Mulder i situaciju opisuje kao beznadežnu.

Kaže da nije znao da su muškarce hvatali i ubijali niti je očekivao da će se to desiti.

“Nikad nisam vidio toliko mnogo grešaka napravljenih u tako kratkom vremenu. Neke moje kolege su napravile slike [zlodjela], ali su one izgubljene. Činilo se da nešto krijemo. Izgledalo je kao prikrivanje, ali ne mislim da je to bilo to. Bio je to haos koji je stvorilo holandsko Ministarstvo odbrane”, kaže Mulder.

On je napustio vojsku nakon završetka službe i vratio se studiju na univerzitetu. Na kraju se pridružio Narodnoj stranci za slobodu i demokratiju, dijelom zbog njenog priznavanja službe veterana DutchBata. Postao je član holandskog parlamenta 2010. i trenutno je član komiteta za odbranu i komiteta za vanjske poslove. Vratio se u Bosnu 2018. kao posmatrač izbora u Sarajevu i Srebrenici.

Ovi intervjui nastali su u okviru projekta čiji je cilj sakupljanje svjedočenja veterana DutchBata i drugog osoblja UN-a koji su bili u Srebrenici tokom genocida 1995. godine. Cilj je napraviti izvor svjedočanstava radi boljeg razumijevanja neuspjeha međunarodne zajednice iz perspektive njenih predstavnika na terenu, te dodatno pomoći proces sjećanja i pomirenja. Za više detalja posjetite internetsku stranicu Toma Barlowa Browna.