Branko Janjoš je ispričao je da početkom juna 1992. mobilizovan u rezervni sastav policije, i da je u Policijskoj stanici u Ljubiji zadužio pištolj, a kasnije i pušku. Njegove dužnosti, kako je kazao, bile su držati red i mir, štititi stanovništvo te patrolirati po okolnim selima.
Kako je rekao, u Ljubiji je postojala Vojna policija, a jedan od pripadnika te policije bio je i Marinko Praštalo.
Prisjetio se jula 1992. godine, kada je radio na svom imanju u Miskoj Glavi te mu je komšinica kazala da se muslimani naoružavaju i da moraju bježati. Tada je, prema riječima svjedoka, iz znatiželje otišao u zaselak Praštalo, gdje je vidio od 80 do 100 zarobljenih muslimana. Oko njih, kako je opisao, bilo je nekoliko naoružanih osoba.
“U grupi muslimana prepoznao sam nekoliko ljudi s kojima sam radio, mahnuo sam im glavom, kao pozdravio ih. I oni su meni odgovorili pozdravom. Mislim da su bili iz Rakovčana… Nakon 15 do 20 minuta otišao sam s tog mjesta”, ispričao je svjedok, dodavši da je kasnije čuo pucnjeve.
Nakon nekoliko dana, kako je rekao, komšije su pričale da je jedan od Tomića, Milorad ili Mićo, ubio jednog muslimana.
Kada se tog dana vratio kući, navečer je vidio plavi kombi kako nekoliko puta odlazi prema zaseoku Praštalo i vraća se. U jednom momentu je, kazao je svjedok, izašao iz kuće i zaustavio kombi kada se vraćao iz Praštala.
“Stopiram vozača, i vidim – Rade Zekanović. On je penzionisani milicioner, ali tada je bio u rezervnom sastavu. S njim je isto neko sjedio. Ja sam ušao u kombi, nazad sa zadnje strane. Noć je bila, tu sam vidio šest do sedam ljudi. S jednim momkom sam razgovarao. Pitao me je šta će biti s njima, a ja sam rekao da će ih vjerovatno negdje proslijediti – logor, razmjena. Nakon dvije minute vožnje dolazimo pred Mjesnu zajednicu Miska Glava… Vidio sam još nekih ljudi, sabrani su u jednu prostoriju, u prizemlju tog Doma. Mislim da je bilo naoružane vojske”, kazao je svjedok.
Naveo je da je Zekanović otišao na sprat u kancelarije, a kada se svjedok popeo gore, rekao je da je Zekanović ispitivao dva momka, pojasnivši da je vodio dijalog s njima, i da je to bio korektan razgovor. Kako je izjavio, ne zna je li Zekanović tada vodio zapisnik.
Za učešće u nezakonitom zarobljavanju, zatvaranju, mučenju i ubistvima 120 muškaraca krajem jula 1992. godine, koji su bili zatvoreni u Domu u Miskoj Glavi, a potom i na stadionu u Ljubiji, optuženi su Slobodan Taranjac, Milodrag Glušac, Ranko Babić, Ranko Došenović, Marinko Praštalo, Rade Zekanović, Zdravko Panić, Trivo i Milan Vukić, Slobodan Knežević i Milorad Obradović.
Prema optužnici, Taranjac je bio predsjednik Kriznog štaba u Ljubiji, Glušac zamjenik komandanta 6. ljubijskog bataljona Vojske Republike Srpske (VRS), Došenović pomoćnik komandanta bataljona za bezbjednost, a ostali pripadnici čete iz Miske Glave, odnosno vojne i civilne policije.
Drugi svjedok Ante Čavlović je ispričao da se u proljeće 1992. godine sa Vojom Janjošem i Draganom Svrakom vraćao iz Ljubije kada su na putu naišli na nekoliko ubijenih civila romske nacionalnosti. Kako je kazao, prošli su pored tijela, te su nakon jedan kilometar naišli na druge Rome.
“Za zarobljene ljude na Miskoj Glavi sam čuo od komšije – da je uhvaćeno stotinjak ljudi i da su odvedeni do Doma u Miskoj Glavi”, izjavio je svjedok.
On se također prisjetio kada ga je poznanik Marko Vujadin zamolio da sahrane čovjeka kojeg je pronašao kod škole u Šurkovcu, što je on i učinio.
Svjedok Čavlović je rekao da je čuo da su u selu Gornji Volati ubijeni bračni par Jurić i dvanaestogodišnji dječak. Kako je kazao, ne zna ko je to učinio.
Suđenje se nastavlja 2. septembra.
