Stupar i ostali: Optuženi na vratima hangara, zatočenici u vrećama

Galib Smajlović je kazao da je bio zatvoren u logoru s drugim Bošnjacima, te da su izvođeni, nakon čega su se čuli jauci i krici. Posvjedočio je da su Durmo Handžić i Asim Zildžić izdahnuli nakon što su vraćeni u hangar.

Kako se prisjetio, jedne noći se na vratima pojavio Goran Tešić i nešto rekao “dežurnom” Ekremu. Svjedok je ispričao da je Ekrem došao do njegovog prijatelja Dževada Šarića, koji je ležao pored njega. Kako je kazao, Šarić je obuvao cipele, a Tešić mu je rekao da požuri. Po izlasku zatočenika, čuo je urlike i jauke, a potom kratki rafal.

“Poslije desetak minuta ponovo se pojavljuje Goran… Mislio sam da sam ja na redu, ali Ekrem je prošao dalje. Izvodi Muharema Kolarevića… Opet pucanj-dva”, prisjetio se Smajlović.

On je dodao da se treći put pokrio džemperom po glavi i da je uspio vidjeti Tešića, ali ne i koga izvode. Ponovo je čuo pucanj, kao i kad su izveli i četvrtog zatočenika, kada je čuo više glasova koji su govorili da požuri. Svjedok je kazao da je kasnije saznao da su posljednja dvojica zatočenika bili Musa Zekić i Rašid Ferhatbegović. Sutradan mu je jedan zatočenik rekao da je u kamion ubacio četiri tijela u najlonskim kesama.

Smajlović je kazao da je poznavao Tešića. Opisao je kako je izgledao, ali je naveo da ga danas ne može prepoznati u sudnici.

Na pitanja Tešićevog branioca Miloša Perića, svjedok je rekao da je možda prošle godine kazao da je vidio izvođenje Zekića, ali da je tačno da nije, kao što je rekao i u iskazu 1993. godine.

Goran Tešić je, sa Simom Stuparom i Zoranom Tešićem, optužen za zločine nad bošnjačkim stanovništvom u Vlasenici. Na teret su im stavljena ubistva, fizička zlostavljanja, mučenja, prisilni nestanci te napadi na sela. Prema optužnici, Simo Stupar i Goran Tešić su bili pripadnici Stanice javne bezbjednosti (SJB) u Vlasenici, a Zoran Tešić pripadnik Vojske Republike Srpske (VRS).

Svjedok Smajlović je izjavio da je poznavao Simu Stupara kao “jarana” i da ga je vidio u policiji, gdje su bili dovedeni prije logora. Kazao je da je Stupar njega i Šarića ponudio cigaretom. Kako je ispričao, on je s drugim bošnjačkim stanovništvom uhapšen 6. juna 1992., kada su pokušali da odu za Kladanj.

Rekao je da je 18. maja bio napad na selo Džamdžići, u kojem je ubijeno pet mještana, uključujući 12-godišnje dijete, te zapaljene skoro sve kuće.

Odbrani je svjedok potvrdio da je dio muškaraca bio naoružan, da se razgovaralo o pružanju otpora, te da je čuo da je neko otvorio vatru.

Svjedok Osman Šahinpašić potvrdio je da je s porodicom izbjegao u Tuzlu, a da su mu 18. maja javili da su mu u Džamdžićima ubijeni roditelji, kao i još neki civili.

Od drugih je čuo da su njegovi roditelji pošli da vide šta je s vikendicom kada su čuli da je zapaljena, i da je naišla lada niva. Rekli su mu da su tu bile “naše komšije” i da su spominjali Simu i Zorana Stupara.

Mirsad Durić je kazao da je imao 15 godina kada je s braćom i drugim Bošnjacima zatvoren u policiju.

Rekao je da su ih izvodili i tukli. Naveo je da tada nije poznavao Simu Stupara, ali da mu ga je svjedok S-6 spominjao.

Suđenje se nastavlja 9. septembra.