Himzo Šipčić kazao je da je, kao pripadnik 325. brigade Armije Bosne i Hercegovine (ABiH), 22. decembra 1993. učestvovao u akciji na području Križančevog Sela. On je rekao da su osim njegove, u akciji učestvovale i druge jedinice.
Svjedok je kazao da je oko 12 sati krenuo jer je čuo da su zarobljena tri hrvatska vojnika, među kojima i njegov komšija Jozo Badrov. Naveo je da je otišao u Počulicu, gdje je bila komanda brigade, i da se raspitivao, ali da su mu rekli da nema zarobljenika.
Šipčić je kazao kako je čuo razne priče o zarobljenim pripadnicima HVO-a. Naveo je da je čuo kako je njih deset do 15 strijeljano, ali i da su razmijenjeni te mučeni, ispitivani, otrovani i skidani goli.
Kao počinioci ubistava, kako je rekao, spominjali su se Almir Sarajlić te Šaćir i Sadik Omanović.
“Ja to ne mogu vjerovati. Ja te ljude znam čitav život”, kazao je Šipčić, koji je u rodbinskim vezama sa Sarajlićem.
Na pitanje tužioca Ivana Matešića da li mu je poznato da su ti ljudi – za koje “ne može da vjeruje” – 1992. godine bili u zatvoru zbog ubistva, svjedok je odgovorio da nije.
Uz Sarajlića i Omanoviće, Tužilaštvo BiH tereti Ibrahima Purića, Ibrahima Tarahiju, Nijaza Sivru, Rušita Nurkovića i Kasima Kavazovića za ubistva najmanje 12 vojnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO) koji su se predali, kao i dvije žene hrvatske nacionalnosti, prilikom napada na Križančevo Selo, Šafradin i Dubravice kod Viteza 1993. godine.
Prema optužnici, Purić je bio komandant 325. brdske brigade ABiH, Tarahija komandant Trećeg bataljona ove jedinice, Sivro pomoćnik komandanta za bezbjednost i Nurković pomoćnik komandanta za moral, a preostala četvorica pripadnici ove brigade.
Svjedok Mirsad Muratović prisjetio se kako je sa saborcima za vrijeme akcije došao do starih rovova HVO-a i kako su vidjeli da trojica neprijateljskih vojnika mašu.
On je izjavio da im je dao znak da bježe prema njegovom položaju, što su oni i učinili. Po tu trojicu vojnika za sat ili dva su došli, koliko se sjeća, vojni policajci.
Na pitanje Odbrane je potvrdio da je u rovu bio i Šaćir Omanović i da nije imao neprijateljske namjere prema vojnicima koji su se predali.
Svjedok je rekao da se jedna grupa pripadnika HVO-a branila dok je imala municije, a da su se onda predali. On je čuo da su strijeljani i da ih je bilo 12.
Muratović je ispričao da je, kada je nakon akcije krenuo kući, “u našim rovovima, kraj asfalta” vidio mrtva tijela na gomili.
Svjedok je kazao da u akciji nije vidio Sarajlića, ali da je čuo kako viče “tekbir”. Na pitanje Odbrane, precizirao je da su tada bili udaljeni oko 200 metara.
Muratović nije mogao objasniti zbog čega u iskazu datom 2017. godine nije spominjao 12 zarobljenih vojnika, eksplicitno odgovarajući da mu nije poznato da je bilo drugih zarobljenih, osim trojice s kojima su bili zajedno u rovu.
Svjedok Vinko Livančić prisjetio se kako je sa kolegom krenuo sa smjene na liniji kada je počeo napad ABiH. Dok su trčali, svjedok je ranjen u nogu, a kolega je poginuo.
On je izjavio da je sa linije na kojoj je on bio, njih devet ostalo živo, a samo jedan ili dva koji nisu ranjeni.
Livančić je rekao da su njegov zet i još dvojica zarobljeni i, kako je čuo, Mirsad Muratović je kazao da im ne smije ništa faliti. Prema saznanjima svjedoka, njih trojica su odvedeni, a zet se nakon dva mjeseca vratio “napola mrtav”, jer je bio tučen.
Svjedok je rekao da je njegova porodica živjela u Donjoj Dubravici i da su izbjegli kad je bio napad. On je kazao da su tu živjele i druge porodice. Linije su bile udaljene 300 do 400 metara, rekao je, ali on nije imao gdje izmjestiti suprugu i djecu.
Suđenje se nastavlja 6. septembra.
