Purić i ostali: Povici kao znak da je akcija uspjela

Jasmin Omanović je ispričao da je u decembru 1993. godine prebačen u probojnu četu s kojom je učestvovao u akciji na Križančevo Selo 22. decembra. Naveo je da ne zna ko je bio komandir čete, dodavši da je bio dogovor sa Šaćirom Sivrom da se krene iz Sivrinog Sela.

Predočen mu je zapisnik iz istrage u kojem stoji da su komandiri Šaćir Sivro i Ibro Tarahija kazali šta je njihov zadatak. Svjedok je na to odgovorio: “Tako nešto”, te pojasnio da je cilj akcije bila deblokada Starog Viteza, a zadatak njegove čete da “odvrate pažnju”.

Od vojnika koji su učestvovali u akciji svjedok je naveo Rasima i Šaćira Omanovića, Almira Sarajlića zvanog Roki te Kasima Kavazovića, pojasnivši da su bile dvije grupe.

Napomenuo je da s drugom grupom nije imao komunikaciju.

Pokazan mu je dio iz zapisnika u kojem je rekao da je kod Rokija vidio “motorolu”, na šta je svjedok kazao da mu je tužilac rekao da je “motorola” od Zakira Novalića.

“Vjerovatno je bila za komunikaciju. Roki nije bio komandir čete, ne znam da li je iko bio”, pojasnio je on.

Svjedok je kazao da je tokom akcije čuo rafale i vidio tijela. Kako je rekao, čuli su se povici “Allahu ekber!” i “tekbir”, što je, po njemu, bio znak da je akcija uspješno završena.

Također je potvrdio iskaz iz istrage u kojem je kazao da su se čuli povici, pjesma i harmonika, i da je tada shvatio da je linija u Šafradinima zauzeta. Kako je rekao, bilo je puno vojske i civila za koje je mislio da su “vjerovatno profiteri”. Predočen mu je zapisnik u kojem je navedeno da je 50 do 60 vojnika stradalo i da je određeni broj zarobljen kod Šafradinovih kuća i strijeljan. Svjedok je izjavio da je to čuo kada je dobio poziv da dâ iskaz u istrazi i da su “žene pričale po selu” da je to učinio Roki.

Svjedok je negirao dio iskaza u kojem stoji da su “vrlo brzo svi čuli da je Roki pobio zarobljenike u blizini Šafradina”, te je pojasnio da to nisu njegove riječi.

Za ubistva najmanje 12 vojnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO) koji su se predali, kao i dvije žene hrvatske nacionalnosti, prilikom napada na Križančevo Selo, Šafradine i Dubravicu kod Viteza 1993. godine, Tužilaštvo BiH tereti Ibrahima Purića zvanog Ibro, Ibrahima Tarahiju, Nijaza Sivru, Rušita Nurkovića, Almira Sarajlića zvanog Roki ili Muharika, Sadika i Šaćira Omanovića te Kasima Kavazovića.

Prema optužnici, Purić je bio komandant 325. brdske brigade Armije Bosne i Hercegovine (ABiH), Tarahija komandant Trećeg bataljona ove jedinice, Sivro pomoćnik komandanta za bezbjednost, Nurković pomoćnik komandanta za moral, a preostala četvorica pripadnici ove brigade.

Sead Kobilica je rekao da je u akciji koja je izvedena u decembru 1993. bio pripadnik probojne čete te da su tog jutra prošli pored Sivrinog Sela te su došli na “Elementaru”, gdje je vidio Rokija. Kazao je da je sve vrijeme bio kod kuće Mate Vidovića.

“Vidio sam jednog kako puzi, ranjen je bio… Vojnik neki je puzio od Šafradina, vjerovatno je bio HVO. Kako je završio, ne znam… Neko aplaudira, neko govori ‘požuri’, neko psuje mater. Kao na utakmici”, izjavio je Kobilica i naveo da ne zna šta je bilo s vojnicima iz Šafradina.

Nakon što mu je predočen zapisnik u kojem stoji da je čuo da su se vojnici predali i da su pobijeni, svjedok je rekao da je to samo čuo.

Treći svjedok Nikica Šantić se prisjetio 22. decembra 1993., kada je na liniji u Šafradinima čuo da su u okruženju te da se moraju povući. Stigli su, kako je opisao, do Rafaelove kuće i krenuo je kroz brisani prostor. Tada je, kazao je svjedok, ranjen zajedno s još dva vojnika.

“Ja sam osjetio da me je udarilo u nogu i da se ne mogu osloniti, ali sam nastavio dalje da se izvlačim. Trčao sam koliko sam mogao i počeo sam puzati”, rekao je on, dodavši da je čuo kako su ljudi ubijeni i masakrirani, a da su “kafanske priče” bile da je to uradio Roki.

Naredno suđenje je zakazano za 12. juli.