#BosanskaRuta: Noćno putovanje s migrantima do Bihaća (VIDEO)

U jednoj septembarskoj noći, saradnik Balkanske istraživačke mreže razgovarao je s porodicama iz Iraka, Afganistana i Irana na putu ka Evropi.

Piše: Adis Nadarević

Peron 11. sarajevske autobuske stanice za većinu migranata koji su proteklih mjeseci prošli kroz BiH, obavezna je tačka na putu prema Krajini. S ovog perona kreće autobus koji putnike prevozi na noćnoj liniji od Sarajeva do Bihaća. Već nekoliko mjeseci svake noći u 23:00 sata, odavde polazi u prosjeku pedeset do šezdeset putnika iz azijskih i afričkih zemalja s kupljenom kartom do Bihaća u jednom smjeru.

Ostali putuju ili vozom ili nekom drugom linijom, ali – kako navode i policajci i migranti u Unsko-sanskom kantonu – noćni autobus za Bihać je prevezao barem pola od 7,650 pristiglih migranata.

Na peronu je parkiran autobus na sprat s osamdeset sjedišta. Centrotrans je morao povećati kapacitet na ovoj liniji pa su zamijenili Neoplan Citylinere, čijih pedeset sjedećih mjesta nije bilo dovoljno, s većim autobusom španskog proizvođača Ayats koji ima trideset sjedišta više. Kada su u Centrotransu birali slogan, nisu ni slutili koliko će se parola „Vaša veza sa Evropom“ pokazati vizionarskom. Danas upravo Centrotransovi autobusi izbjeglice i migrante voze dijelom puta kroz BiH ka Evropi, kojeg bismo mogli nazvati bosanskom rutom.

Već na ulasku se uočava podjela – migranti se penju na sprat dok mjesta u “prizemlju” zauzimaju ljudi iz BiH. Nema razvrstavanja ili upućivanja od strane posade da bi im se mogla prigovoriti neka segregacija ili diskriminacija – jednostavno ljudi po inerciji tako sjedaju.

Migranata je oko četrdeset, iako ih inače bude više. Jedan od vozača govori kako ih obično bude između pedeset i šezdeset, nekad ih zna biti i sedamdeset. Pokreće autobus i kaže kako mu je drago što migranata tu noć ima manje jer to vjerovatno znači kraće zadržavanje na redovnoj policijskoj kontroli koja će nas čekati u Ključu.

“Nešto ih je manje, ne znam zašto. Možda zato što je nedjelja… Inače ih najviše putuje petkom, ni to ne znam zašto, ali petkom je uvijek najveća gužva”, rekao je on.

Njegov kolega kaže kako u proteklih pet ili šest mjeseci intenziviranja migrantske krize nisu imali problema s novim putnicima. Uglavnom zaspu odmah po polasku jer su čak i sjedišta autobusa za neke od njih najudobnije i najmekše mjesto gdje su spavali u zadnje vrijeme. U smjeni ovih vozača je bio samo jedan slučaj koškanja koji je sam riješio.

“Pokoškali su se gore, vjerovatno oko sjedišta. Zbog toga smo tad zakasnili u polasku. Ja sam se popeo i samo viknuo ‘Ruhe’ (‘Tišina’ na njemačkom) i smirili su se. Znaju neki od njih i njemački”, priča drugi vozač koji ima iza sebe godine vožnje po njemačkim autocestama.

Na spratu je tišina. Izišli smo iz Sarajeva na autoput i većina migranata je već uveliko spavala. Neki su skrolali po mobilnim telefonima koji su im osvjetljavali lica, a jedna je porodica pokušavala umiriti bolesno dijete. Dijete ima desetak godina, a porodica kaže kako idu za Bihać jer su čuli da je tamo bolja zdravstvena zaštita od one u kampu u Salakovcu odakle idu.

Otac djeteta moli za pomoć jer su torbu s djetetovim stvarima ostavili u prtljažniku autobusa. Nakon što je autobus stigao u Visoko vozači otvaraju bunker i vade torbu, poslije čega je majka dala djetetu nešto što mu smiruje napad.

Porodica je iz Irana, otac i majka s dvoje djece putuju u grupi sa prijateljima i rođacima, ukupno njih petnaestak. Kažu da su Kurdi i da bježe od nepravde koju im nanose vlasti.

Mlada djevojka Zilan odlično govori engleski jezik. Rekla je da su kao Kurdi u iranskom Kurdistanu bili izloženi diskriminaciji i kako je, doduše, Kurdima moguće u Iranu i raditi i napredovati, ali obično po cijenu odustajanja od vlastitog identiteta.

“Možeš ti u Iranu biti uspješan, ali onda više nisi Kurd. Ne govoriš svojim jezikom, usvojiš sve iransko, zbližiš se s vlastima i udaljiš od svog naroda. Tebi može biti dobro, ali ti zato ne možeš više biti ti”, objašnjava Zilan.

Njezin brat Pouyz ima dvadeset i dvije godine i kaže da je proveo godinu i osam mjeseci boreći se sa svojim kurdskim sunarodnjacima protiv snaga takozvane Islamske države (ISIL) u Iraku u redovima Pešmergi. Zbog toga je uhapšen u Iranu. Proveo je osam dana u zatvoru i za iranske vlasti će dugoročno biti osoba na koju treba obratiti pažnju.

“Imao sam devetnaest godina kada sam se pridružio Pešmergama. To nisu teroristi, to je regularna vojska u Iraku koja sarađuje s Amerikom i bori se protiv ISIL-a. ISIL je zlo. Ja sam se borio sa svojom braćom Kurdima jer mi je to bila dužnost. Sad zbog toga više ne mogu živjeti u Iranu”, rekao je Pouyz.

Autobus pravi redovnu pauzu na jednoj benzinskoj pumpi na izlazu iz Donjeg Vakufa prema Jajcu. Neki od migranata se bude i izlaze da posjete nužnik ili zapale cigaretu. Među njima su i Afganistanci Esmat, Idris i Baqtash. I oni su bili u Salakovcu i pokušali preći u Hrvatsku negdje kod Imotskog, ali bez uspjeha.

Bili su već ranije u Bihaću i zamalo se domogli Italije pa se vraćaju da pokušaju opet. Salakovac se pokazao kao loša ideja i gubljenje vremena jer se ispostavilo da je barem hrvatsku granicu lakše prijeći u Krajini nego u Hercegovini.

“On nam je baksuz”, kaže Esmat smijući se i pokazujući na Baqtasha.

“Bili smo u Sloveniji, na granici prema Trstu i mi smo govorili da čekamo ponoć, ali on je krenuo, mi smo pošli s njim i uhvatila nas je policija i vratila nazad”, dodao je Esmat.

Na pitanje zašto su napustili Afganistan kratko kažu – zbog talibana. Afganistan je zemlja u kojoj traje konflikt i borbe s talibanima su svakodnevne, kaže Esmat i dodaje da je proveo pet godina u vojsci u koju je morao stupiti kad je imao šesnaest godina. Otac mu je poginuo u borbama s talibanima, a lani mu je poginuo i stric koji se brinuo i o njemu i porodici.

“Stric je bio zapovjednik u vojsci. Brinuo se za mene, ali i za moju majku i brata. Nakon što je poginuo nisam više mogao ostati tamo. Majka mi je rekla da idem gdje bilo”, priča Esmat.

On ne vjeruje da će dio svijeta iz kojeg dolazi ikad biti miran i prosperitetan.

“Tamo imaš vladu, talibane i mafiju i nekad ne znaš ko je tu vlada, ko neprijatelj, a ko mafija”, rekao je on.

Oko 3:45 autobus stiže u Ključ. Kraj mosta na ulazu u grad dočekuje nas kontrola Ministarstva unutrašnjih poslova Unsko-sanskog kantona. Autobus staje, pale se svjetla. Migranti vade dokumente. Ono što trebaju pokazati su potvrde o namjeri za podnošenje zahtjeva za azil. Ove potvrde im izdaje Služba za poslove sa strancima i one garantuju pravo na ostanak u BiH u trajanju od osam dana, nakon čega ih je moguće i produžiti.

Policajci su sretni jer neće imati puno posla, navikli su da u autobusu naiđu na duplo više migranata nego te noći. Odlučuju obaviti kontrolu na licu mjesta u autobusu, a da je broj migranata bio veći ispratili bi nas do autobusne stanice u Ključu da se obavi kontrola. Policija radi profesionalno, iako kažu da su na rubu mogućnosti i kapaciteta. Krajiška policija podnosi najveći dio migrantske krize bez pomoći sa viših nivoa vlasti i pravo je čudo kako uspijevaju održavati stanje sigurnosti u svom kantonu stabilnim u ovakvim okolnostima.

Kontrola ide brzo, policajci samo fotografišu regularno izdate potvrde. U slučaju da zateknu nekoga bez potvrde dužni su ga udaljiti iz autobusa, zadržati i o tome obavijestiti Službu za poslove sa strancima. Nekad ranije se znalo desiti da skoro pola putnika bude bez traženih potvrda, a te noći je u autobusu bio samo jedan migrant kojeg Služba nije registrirala.

“Smijemo ih zadržati maksimalno šest sati. Za to vrijeme bi ih trebala preuzeti Služba za poslove sa strancima, ali oni nemaju dovoljno ljudstva i automobila pa ih obično samo evidentiramo i o tome obavijestimo kolege. Nemamo drugog rješenja, i njihovi i naši kapaciteti su iscrpljeni”, kaže jedan od policajaca.

Ove večeri, jedan neregistrirani migrant odlazi u pratnji policije, a autobus nastavlja put prema Bihaću. Vozači, kao i policajci, sretni zbog kratkog zadržavanja. Migranti polako tonu u san sve do Bihaća, gdje će stići u zoru uz nadu da će ih dočekati svjetlost boljeg i ljepšeg života.

*Adis Nadarević vanjski je saradnik BIRN-a BiH i autor je serijala #BosanskaRuta, koji je nastao uz podršku Programa osnaživanja neovisnih medija (IMEP)