Enisa Dedić je ispričala da je, kao medicinska sestra ratne bolnice u Srebrenici, 11. jula 1995. godine bila prisutna kada je kamionima UNPROFOR-a krenula evakuacija ranjenika iz Potočara prema Kladnju.
Po prolasku kroz Konjević-Polje, izjavila je svjedokinja, zaustavila ih je vojska, koja je razoružala pripadnike UNPROFOR-a, nakon čega su stigli u mjesto Tišće.
“Oko ponoći smo došli tu. Prišli su nam vojnici s baterijama da nas pregledaju, pitaju nas ko smo. Oni su se popeli na kamion, vrijeđali, psovali, udarali ranjenike… Onda je naređeno da ranjenici sa štakama i sestre izađu, a ranjenici na nosilima ostanu… Oni su neke sestre i ranjenike na nosilima odvezli u pravcu Nove Kasabe, a mi smo tu ostali”, ispričala je Dedić.
Dva sata iza ponoći, kako je kazala svjedokinja, došla su dva vojnika i odvela jednu djevojku prema kućama, a kada su je vratili, bila je, prema njenom opisu, raščupana i pocijepana. Dodala je da im je djevojka kasnije rekla da ju je pet vojnika silovalo u kući.
Kada je svanulo, kazala je Dedić, došla je grupa vojnika i postrojila ih, a potom je stigao crni golf, iz kojeg je, kako je dodala, izašao krupan muškarac u crnoj uniformi, koji je ispitivao ranjenike. Potom se vratio u vozio i razgovarao s nekim putem “voki-tokija”, da bi se vratio kasnije i odvajao ranjenike s amputiranim nogama.
Ispričala je da je 18 ranjenika i deset medicinskih sestara pušteno taj dan u Kladanj, dok su ostali odvedeni u Novu Kasabu, a među njima je bio medicinar Abdulkadir.
Tužilaštvo BiH tereti Mileta Kosorića, bivšeg komandanta Vlaseničke brigade Vojske Republike Srpske (VRS), i Momčila Tešića, pripadnika voda Vojne policije Vlaseničke brigade, za genocid počinjen u Srebrenici.
Prema optužnici, u jutarnjim satima 12. jula 1995. pripadnici Vlaseničke brigade su deminirali put u mjestu Luke, kako bi autobusi i kamioni s civilnim stanovništvom mogli proći, i istog dana su postavili punkt. Tu su optuženi, zajedno s ostalim pripadnicima brigade, od 12. do 17. jula – kako stoji u optužnici – zaustavljali vozila, od civila oduzimali novac i zlato, a potom ih upućivali prema Kladnju.
Drugi svjedok Senahid Ademović se prisjetio jula 1995. i izjavio da je tada, kao teško ranjen, krenuo iz Potočara transportom ranjenika kamionima UNPROFOR-a. U svakom kamionu, kako je rekao, bio je najmanje jedan medicinski radnik.
Kazao je da su stigli u blizini sela Tišće, u prostor gdje je bila škola, a vojska ih je iz kamiona izvela na proširenju kod kuće. Tada je, rekao je, vojska razoružala UNPROFOR i vratila ih nazad.
Vojnici su, prisjetio se, odvodili dvije medicinske sestre u pravcu škole, a kada bi se vratile, vidjelo se da su bile maltretirane. Dan kasnije, ispričao je, došla je grupa vojnika u crnim uniformama i jedan prilično uredan oficir, koji se, kako je kazao, ponašao “kabadahijski” prema ranjenicima.
“Počeli su odvajati ljude koji su imali amputirane noge. Ja sam krenuo, ali mi je opsovao, nabio nogom u stražnjicu i odvojio na drugu stranu. Naredili su nam da idemo prema školi dok ne dođe prvi autobus… Mi smo krenuli prema autobusu, a medicinskom tehničaru Kadiru su naredili da legne na prsa. Mi smo krenuli, a on je ostao iza nas. Neki su rekli da je ubijen”, izjavio je svjedok.
Unakrsno ispitivanje ovog svjedoka naknadno će se zakazati, a naredno suđenje planirano je 11. septembra.
