Slobodan Konstadinović je kazao da je 16. marta 1992. pred njegovu kuću, u kojoj je boravio sa stricem svoje supruge, došao Islamović zvani Staljo sa još nekoliko osoba.
“Opkolili su kuću i na megafon pozivali: ‘Predajte se, četnici.’ Mi smo izašli i legli licem na zemlju, a oni su pucali iznad nas, po kući… Potom su me vezali, i Pero Marinčić i Staljo su me odvezli u Slavonski Brod”, prisjetio se svjedok, dodavši da je prilikom izvođenja iz kuće udaran, ali da ne zna ko ga je tukao.
Tu večer, kako je opisao, granatiralo se, a rečeno mu je da se sumnjiči da je pucao snajperom iz svoje kuće.
Konstadinović je izjavio da Islamovića zna od malih nogu po nadimku Staljo i da mu poznaje porodicu. Naveo je da mu je ime Alminko i da je bio lijep plav mladić, duže kose.
“Ne mogu reći sto posto da je ovo on u sudnici, jer se promijenio puno i prošlo je puno godina”, kazao je svjedok.
Islamović je optužen kao nekadašnji pripadnik i komandir Vojne policije 101. brdske brigade Hrvatskog vijeća obrane (HVO) da je od marta do oktobra 1992. učestvovao u hapšenju, ubijanju, psihičkom i fizičkom maltretiranju civila srpske nacionalnosti koji su bili zatočeni u podrumu stare stanice policije u Bosanskom Brodu i stadionu “Polet”.
Na ovom ročištu iskaz je dao i Aleksa Gojković, koji je ispričao da je njegov djed Stevan Gojković između 6. i 10. maja 1992. godine iz sela Klakar Gornji kod Bosanskog Broda odveden u Vojnu policiju.
“Tu je bio zatvoren 12 dana. On je bio star čovjek, sa sela, i nije poznavao nikoga, ni vojne policajce, ni pritvorene. Alminko Islamović je prepoznao mog djeda, i on i još dvije osobe su ga, bez znanja Vojne policije, odveli u stan kod Alminka”, izjavio je svjedok.
On je rekao da je Islamović pomogao njegovom djedu da iz Bosanskog Broda izađe u Hrvatsku, kod rodbine.
“Djed je umro u 92. godini života, prirodnom smrću. Ovo znam jer mi je on ispričao šta se desilo i ja sam zahvalan Alminku”, kazao je Gojković.
Suđenje se nastavlja 28. maja.
