Tintor: Molba za komšiju

Prije maja 1992. godine, kazao je Đorđo Stevanović, zaustavila ga je komšinica, koja je bila uznemirena i plakala je, i rekla mu da su joj muža smjestili u “Bunker” i da dva dana ne zna ništa o njemu.

“Kad je završen sastanak Kriznog štaba, sreo sam Joju Tintora na stepenicama i zamolio da mi izbavi komšiju. Ne znam da li je uradio išta po tom pitanju, ali znam da je komšija zdrav i živ”, kazao je Stevanović, bivši direktor Doma zdravlja u Vogošći.

Posvjedočio je da mu je poznato da je u kasarni u selu Svrke bilo smještenih civila jer je nekoliko puta iz Doma zdravlja slao ljekare da ih pregledaju. Prema njegovim saznanjima, ti ljudi u kasarni nisu bili duže od deset dana.

Tužilaštvo BiH tereti Jovana Tintora, kao bivšeg predsjednika Kriznog štaba općine Vogošća, za mučenje, tjeranje na prinudne radove i ubistva Bošnjaka i Hrvata u logorima i na drugim lokacijama u Vogošći.

Drugi svjedok na ovom suđenju, Goran Stašić je rekao da je u drugoj polovini maja 1992. kod njega u Beograd došao Jovan Tintor, s kojim se zna već dugi niz godina, i tražio mu smještaj.

“Dao sam mu ključeve od kuće moje majke. Došao mi je 3. ili 4. juna 1992., vratio mi ključeve, datum pamtim jer mi to još uvijek njegova supruga nabacuje na nos, pošto ga je tad uhvatila s nekom ženskom”, izjavio je Stašić.

Na ovom suđenju je svjedočila i Petra Močević. Ona je kazala da je već početkom marta 1992. počela osjećati nesigurnost u mjestu Uglješići (općina Vogošća), u kojem je živjela sa svojom porodicom. Prema njenim riječima, navečer su njen muž i sin držali straže oko kuće jer su ih napadali komšije Bošnjaci. Navela je da je muža i sina posljednji put vidjela 25. maja iste godine, kada su otišli da predaju naoružanje kojim su štitili porodicu od napada. Rekla je da joj je ubrzo javljeno da su ubijeni.

Suđenje se nastavlja 26. aprila.