Petar Cvijanović tvrdi da su Srbi iz Bukove Grede 9. maja 1992. bili okupljeni ispred čitaonice, nakon čega su sedmorica komšija odvedeni i nikada više nisu viđeni.
“Mićo Galić, Zoran, Lazo, Dragan, Žarko, Mišo i Marko su odvedeni tad ispred čitaonice, prije nego što su nas prebacili u logor. Više nikad nisu viđeni, a kasnije sam saznao da su ubijeni”, izjavio je Cvijanović.
Ostali okupljeni su, kako je pojasnio svjedok, odvedeni u šupu pored kuće Mirze Deljkovića, gdje su zadržani nekoliko dana.
“Tu sam izvođen napolje i pretučen bejzbol palicom. Tjerali su nas da hodamo ukrug. Tada je jedan od maskiranih vojnika Maksimu Gajiću zabio bajonet od puške u vrat. Nakon toga ga je automobilom negdje odvezao”, prisjetio se Cvijanović.
Na upit tužitelja Milanka Kajganića da li je poznavao vojnike koji su ih zlostavljali, svjedok je odgovorio da je to bila hrvatska vojska, ali da su svi bili maskirani.
“Svi su bili pod maskama. Kasnije sam samo poznao jednog vojnika po nadimku Rakijica. Imao je grubo lice”, rekao je svjedok.
Nakon prebacivanja u logor u Donjoj Mahali nastavljeno je maltretiranje zarobljenih, tvrdi svjedok. Također, nastavljena su i ubistva.
“Aćima Cvijanovića su tukli, i od udaraca mu izbili jedno oko. Odsječen mu je bio i dio kože na glavi. Vidio sam ga krvavog kad se vratio s batinanja. Kasnije je odveden i više se nikad nije vratio. Aco Petrović, Savo Sarić i Pero Cvijanović isto su odvedeni i nikad nisu vraćeni. Tijelo Pere Cvijanovića ni do danas nije pronađeno”, kazao je svjedok.
Za zločine počinjene u Orašju optuženi su Đuro Matuzović, Ivo i Tado Oršolić, Marko Dominković, Joso Nedić, Marko Blažanović, Mato i Anto Živković, Stjepo Đurić i Mirko Jurić. Prema optužnici, oni su zločine počinili kao pripadnici komandnih struktura Hrvatskog vijeća obrane (HVO) te vojne i civilne policije u Orašju.
Na teret im je stavljeno da su počinili progon srpskog stanovništva i to ubistvima, zatvaranjem, mučenjima, silovanjima i drugim nečovječnim djelima.
Drugi svjedok Rado Božić je izjavio kako je njegova majka Radojka odvedena u logor, te da je prethodno pretučena u svojoj kući. Kako je posvjedočio, tukao ju je Pera Vincetić zvani Konj, a nakon što joj se u logoru pogoršalo zdravstveno stanje, doktor joj je preporučio da ode u bolnicu u Vinkovce.
“Iz logora je odvedena kombijem prema bolnici u Vinkovcima. Do bolnice nikad nije došla. Saznao sam kasnije da je navodno umrla u kombiju od zapetljaja crijeva, u što ja nikad neću povjerovati”, rekao je Božić.
I svjedok Tošo Božić govorio je o okolnostima zatvaranja civila srpske nacionalnosti u logore. On je Orašje napustio 21. aprila 1992., ali su, kako je kazao, njegova braća Drago i Pero bili maltretirani u logoru.
Suđenje se nastavlja 28. februara.
