selo zapaljeno, opljačkano i da je ubijeno oko deset muškarca, čiji posmrtni ostaci još nisu pronađeni.
Svjedok Šemsudin Mehmedović je naveo da je 8. maja zajedno s rođakom krenuo da napusti selo Rešagići, ali ih je zaustavio naoružani komšija Simo i rekao im da se vrate i sakriju. Po povratku u selo, kako je kazao, bilo je već počelo pucanje i pristizale su grupe vojnika s različitih strana.
Mehmedović i njegov rođak su se sakrili na krov njegove kuće i čuli su vrisku žena i djece, kao i povike vojnika.
“Dragan Nikolić viče ima li šta mlado za mene, ne znam šta je pod time mislio. Ulaze u moju kuću, govore da se uzme sve vrijedno prije nego se zapali. Komšija Selman ih je pitao šta smo im skrivili pa da nam ovo rade. Čuo sam tada takav vrisak, jauk, više nisam čuo Selmana, samo sam poslije tu vidio dvije velike lokve krvi”, izjavio je svjedok.
Kako je posvjedočio, od zaštićene svjedokinje J-6 je čuo da je pronašla njegovog oca ispred kuće, a bio je pogođen snajperskim metkom u oko, pokrila ga je čaršafom. Svjedok ističe da više nikada nije vidio oca.
“Ubijeno ih je oko deset taj dan, ali samo da hoće reći gdje su naši ljudi, da se ukopaju, da im se duše smire, dosta toga bi se i oprostilo”, dodao je Mehmedović.
Za napad na selo Rešagiće, naređenje da se pale kuće iz kojih su žene i djeca bili primorani izići, optužen je Slavko Milovanović. Prema optužnici, napad na Rešagiće desio se 8. maja 1992. godine, a Milovanović je bio pripadnik rezervnog sastava Stanice javne bezjednosti (SJB) Skelani.
Drugi svjedok na ovom suđenju Kemal Junuzagić je kazao da se zajedno s rođakom 8. maja 1992. sakrio na krovu kuće i tu su bili dok nije zapaljena pa ih je dim natjerao da skoče i svoj spas traže u bjekstvu prema rijeci Drini.
Mehmedović i Junuzagić su rekli da tokom napada nisu čuli glas optuženog Milanovića.
Nastavak suđenja zakazan je za 7. februar.
