Analiza – Mujčinović i ostali: Premlaćivanje ili obezbjeđivanje Srba

Prema optužnici Tužilaštva BiH, ratni zločin je počinjen u periodu od maja 1992. do jula 1993. godine, a na teret se stavlja Safetu Mujčinoviću, Selmanu Busnovu, Nusretu Muhiću, Zijadu Hamziću, Ramizu Haliloviću, Nedžadu Hodžiću i Osmanu Gogiću.

Kako je navedeno u optužnici, Mujčinović je bio komandir Stanice policije (SP) u Stuparima, Busnov načelnik Stanice javne bezbjednosti (SJB) u Kladnju, Hamzić komandir čete Teritorijalne odbrane (TO) Stupari, a kasnije i komandant bataljona TO-a Stupari, dok je Halilović bio aktivni policajac SP-a i komandir Odjeljenja Vojne policije u Stuparima.

Prema optužnici, Hodžić je bio rezervni policajac, Gogić vojni policajac, a Muhić šef grupe za sprečavanje i suzbijanje kriminaliteta u SJB-u.

Tokom suđenja iskaz je dalo više od 90 svjedoka s ciljem da potvrde ili negiraju ulogu optuženih u zatvaranju i nečovječnom postupanju prema civilnom stanovništvu srpske nacionalnosti ili pak nekažnjavanju onih koji su počinili zločine. Uloženo je i više od 360 materijalnih dokaza.

Prema svjedočenjima, civili srpske nacionalnosti bili su u Osnovnoj školi “Stupari”. Aleksa Aleksić ne zna ko je donio odluku da se Srbi iz Stupara i okolnih sela dovedu ispred škole, ali tvrdi da je to “Hamzić sproveo”.

Ilija Jovičić je kazao da je u školi u Stuparima vidio Mujčinovića, tadašnjeg komandira policijske stanice u Stuparima, te “komandanta Hamzića”. Jovičić tvrdi da je Hamziću predložio da ih smjeste u zgrade prosvjetnih radnika koje su bile prazne, i on mu je izišao u susret, na čemu mu je, kako je rekao, zahvalan.

Puške za ličnu sigurnost

U zgradama prosvjetnih radnika svjedok Jovičić je proveo oko godinu dana. Pojasnio je da su čuvari bili policajci. Broj Srba u zgradama, prema njegovim riječima, povećao se i “prešao stotinu”, a odatle su vođeni na ispitivanje. Među njima, kako je dodao, bio je i Miloš Čelić, koji je premlaćivan. Čelić je posvjedočio da ga je vojni policajac Osman Gogić brutalno pretukao.

Optuženi Gogić je, svjedočeći u svoju korist, negirao da poznaje Čelića, pojasnivši da su njegovi zadaci bili u vezi s mobilizacijom i privođenjem dezertera, a da nisu imali veze s civilima i ratnim zarobljenicima.

Mirče Martinović je svjedočio da je bio premlaćen u prisustvu optuženih Mujčinovića i Muhića. Kako tvrdi, premlaćen je jer je od njega i oca Velibora tražen mitraljez koji nisu imali, a na policijskom spisku je bilo drugačije navedeno. Prije ispitivanja Martinović je, kako je kazao, dvije puške za koje on i otac nisu imali dozvole predao optuženom Haliloviću. Prema svjedoku, puške su dobili od Tanasija Jovičića, tadašnjeg člana Srpske demokratske stranke (SDS), zbog lične sigurnosti. Svjedok je rekao da mu je otac ispričao da ga je Hodžić svezao za drva i pretukao.

Za optuženog Mujčinovića je Dragomir Jovanović kazao da je jednom vojniku naredio da mu stavi pištolj u usta kako bi priznao gdje je oružje, koje je ranije predao optuženom Haliloviću. Tada je, prema Jovanoviću, ušao Zijad Hamzić i rekao: “Pusti čovjeka.”

Svjedočeći u svoju korist, Mujčinović je negirao da je učestvovao u hapšenju srpskog stanovništva, pojasnivši da je Srbima bilo dozvoljeno kretanje u užem centru Stupara i da su imali humanitarnu i liječničku pomoć, penzije i slično. Tvrdi da je korektno i profesionalno obavljao ispitivanje, te da nikad nije vidio da je neko u policiji “upotrijebio silu”.

Da je Srbima koji su bili zatočeni u prosvjetnim zgradama dostavljana penzija potvrdio je Rasim Hadžikić, dodavši da im je on razvozio i humanitarnu pomoć.

Bračni par Rado i Vojka Andrić posvjedočili su da im je Nedžad Hodžić pomogao dok su bili  nastanjeni u zgradama u Stuparima, i da o njemu nisu čuli ni jednu ružnu riječ.

“Nedžad Hodžić je bio stražar s kojim sam ja svuda išla. Imala sam prijateljice koje su radile u školi prekoputa zgrade i kod njih sam često išla na kafu. Voljela sam da Nedžad ide sa mnom zbog moje bezbjednosti. Tako sam se osjećala sigurnije”, rekla je Vojka Andrić, dodavši da nije čula da je bilo ko od Srba u zgradama imao problema, niti da je bilo gdje vođen i maltretiran.

Početkom juna 1992. Radovan Đokić je, kako je kazao, doveden u zgradu “Vodovoda”, gdje su ga, tvrdi, nekoliko puta šakama i nogama udarali optuženi Hamzić i Halilović.

“Srpskog kera treba ubiti”

Optuženi Halilović je rekao da nikoga nije udarao, te da je svu odgovornost za zatočene civile imala TO Stupari.

Vojin Maksimović je za optuženog Halilovića kazao da je “čovjek heroj” jer je njega, ali i još neke druge osobe, prebacio na teritoriju pod kontrolom Vojske Republike Srpske (VRS). Da im je Halilović pomogao da prijeđu na teritoriju pod kontrolom VRS-a potvrdili su i Slavko Jurošević i Mile Marković.

Svjedok Krsto Andrić je izjavio da je s ocem i bratom 7. juna 1992. morao na poziv vojnika napustiti kuću u selu Lupoglavo. S drugim mještanima su dovedeni u kuću Sretena Miloševića, gdje je došao i optuženi Mujčinović, koji je bio komandir SP-a u Stuparima.

“Tražili su od mene da idem donijeti sakriveno oružje. Safet je rekao drugima da me ubiju ako pokušam da bježim. A Zijad me nogom udario u rame i rekao: ‘Srpskog kera treba ubiti’”, ispričao je svjedok.

Timotije Čelić je kazao da ga je, tokom ispitivanja o oružju, palicom udarao Nusret, čije je ime saznao od drugih, ali prezime mu nije saznao.

“Nusret iz Kladnja me ispitivao. Jaki su bili udarci”, izjavio je svjedok, naglasivši da se to dogodilo u ljeto 1992. godine.

Optuženi Nusret Muhić tvrdi da nije pretukao nijednu osobu koju je priveo u policiju na razgovor.

Bivši rezervni policajac Džemal Selimbašić je rekao da mu je 1992. zadatke davao Selman Busnov. “Selman je bio jedini tu koji nas je raspoređivao”, kazao je Selimbašić.

Optuženi Busnov je rekao da nije bio nadležan za sudbinu srpskih civila, naglasivši da nije imao saznanja ni o nekorektnom ponašanju prema njima. A govoreći o razlogu zašto je policija obezbjeđivala zatvorene civile, Busnov je kazao da je to bilo “zbog njihove sigurnosti”.

Oni koji su bili zatvoreni u prosvjetnim zgradama, kako tvrdi Nijaz Musić, dolazili su u njegov objekat da popiju kafu, rakiju, igraju šaha ili slično.

Uz Mujčinovića, Busnova, Muhića, Hamzića, Halilovića, Hodžića i Gogića, optuženi su bili Hariz Habibović i Kahro Vejzović, ali su postupci protiv njih razdvojeni. Habibović je oslobođen krivice, dok postupak protiv Vejzovića “miruje” zbog njegovog zdravstvenog stanja.