Srebrenički proboj za spas života

Prema pričama preživjelih, oko 3.000 osoba je ubijeno ili poginulo u šumi, dok je nepoznat broj osoba koje su se predale.

Iscrpljeni, gladni, uplašeni, neki i ranjeni, Srebreničani su danima lutali okolnim šumama. Neki su se i nakon prelaska na teritoriju pod kontrolom Armije BiH vraćali po druge Srebreničane.

Abdusamed Đozić, bivši pripadnik 28. divizije Armije BiH, bio je u koloni koja je 11. jula oko 22 sata iz Šušnjara krenula prema Konjević-Polju. Kako je kazao, u koloni je bilo malo vojnika, većinom su tu bili žene, djeca i starci koji su odlučili da utočište ne traže u bazi Ujedinjenih nacija (UN) u Potočarima.

Prema presudama, u Potočarima je bilo između 12.000 i 15.000 civila nakon što je 11. jula Vojska Republike Srpske (VRS) zauzela Srebrenicu. Žene i djeca su odvojeni i autobusima odvezeni na područje Kladnja, dok su muškarci, od kojih su neki bili i maloljetni, odvedeni na različite lokacije i ubijeni.

Kolona u kojoj je bio Đozić, u mjestu Kamenica upada u veliku zasjedu. Tada je, prema njegovim riječima, ubijeno oko 1.000 ljudi, a neki su se predali pripadnicima VRS-a.

“Bacili su i neke bojne otrove, od kojih su ljudi halucinirali. Nisu znali ni ko su, niti šta su. Predavali su se”, ispričao je Đozić.

Kolona je nastavila dalje. Kod Crnog vrha, kako je rekao, upadaju u tenkovsku zasjedu. “Na mojim rukama je tada umro šestogodišnjak iz Konjević-Polja”, kazao je Đozić, koji je tada previo jednu ženu ranjenu u grudni koš.

Kada su pomislili da niko neće preživjeti, rekao je Đozić, počelo je nevrijeme, koje su iskoristili da se probiju dalje.

Na području Baljkovice, Đozić je ranjen. “Izišli smo na jednu čistinu i naletjeli na ‘pragu’, koja nas je do zadnjeg dotukla. Vidio sam da su ljudi koji su bili iza mene padali kao glineni golubovi”, prisjetio se on, dodavši da njemu pomoć pruža jedan saborac, tako što ga je uspio izvući na rub šume i staviti u jednu rupu.

Đozić se sam previo koliko je mogao, a saborac koji mu je pomogao – poginuo je. Drugi saborci mu pomažu da dođe do jedne kuće u kojoj je bilo dosta ranjenih i gdje mu je doktor Ilijaz Pilav pregledao ranu. Nakon izlaska na slobodnu teritoriju, Đozićevo liječenje u Tuzli trajalo je više od dva mjeseca.

Na čelu Đozićeve kolone bio je Muhamed Omerović. Tokom sedmodnevnog lutanja, kazao je Omerović, ljudi su bili iscrpljeni, gladni, umorni, i u velikom strahu jer su se bojali za vlastiti život, a stalno su dolazile i informacije da je poginulo 100, 200 ili i više ljudi. “Dolaze informacije, poginuo ti je brat, rođak…”, prisjetio je Omerović.

Prema njegovim riječima, pripadnici VRS-a su u rejonu Konjević-Polja oteli uniforme pripadnicima mirovnih snaga, holandskim vojnicima, i “tražili su da im se predamo, uz obećanja da će nas izvesti na područje Tuzle, Kladnja i tako dalje”.

Budući da nisu povjerovali tim vojnicima, rekao je Omerović, noću su se probijali kroz šumu, a danju su odmarali. Koliko je stradalih iz kolone, Omerović nije mogao dati precizan odgovor. Pojasnio je da su, kad su došli na slobodnu teritoriju, vidjeli koliko ih nije tu, ali neki su se ponovno vraćali jer su dobijali informacije da im otac ili sin nije uspio prijeći.

“Sin moje tetke je došao na slobodnu teritoriju a nije mu prešao sin, i on se vratio. U međuvremenu mu je sin prešao, ali on više nikada nije došao”, kazao je Omerović.

Hasan Hodžić je pet puta išao po nekoliko saboraca koji su krenuli šumama. Kada je otišao po jednu grupu, koja je već 20 dana lutala po šumi, kako je ispričao, počeli su bježati od njih jer “tada više niko nikome nije vjerovao”.

“Ti ljudi su bili iznemogli, imali su plikove po nogama…”, rekao je Hodžić, istaknuvši da ih je uspio izvesti na teritoriju pod kontrolom Armije BiH.

U haškim presudama se navodi da je ubijeno više od 7.000 Srebreničana. Prebacivani su iz primarnih masovnih grobnica u sekundarne pa u tercijarne. Neki od njih ni danas nisu pronađeni.

U mezarju Memorijalnog centra Potočari ukopane su ukupno 6.504 žrtve genocida, dok se za posmrtnim ostacima preko 2.000 žrtava još uvijek traga.