Zijad Šabanović je ispričao da su mještani Gornje Jošanice u maju i junu 1992. držali noćne straže. Kako je rekao, pripadao je Teritorijalnoj odbrani (TO) te su neki od njih imali lovačko naoružanje.
Kazao je da je njegov brat Jusuf Šabanović, nakon predaje naoružanja u maju 1992. godine, s porodicom napustio Vogošću.
“U hotelu ‘Park’ su mu dali papir. Jovan Tintor mu je dao papir. Bio je potpis”, rekao je svjedok i dodao da potvrdu nije lično vidio, ali da mu je brat opisao.
Svjedok Šabanović je dodao da je 15. juna 1992. godine, s bratom Nasufom Šabanovićem i još jednim komšijom, odveden u bunker kod restorana “Kontiki”. Prema njegovim riječima, svaki dan su izvođeni na radove. Tokom jednog izvođenja, kako je kazao, Nasuf i još četvorica su izdvojeni i odvedeni na Golo brdo.
“Čuo sam kasnije da je taj isti dan ubijen. Nisam pronašao njegovo tijelo”, izjavio je on.
Tužilaštvo BiH tereti Tintora, nekadašnjeg predsjednika Kriznog štaba općine Vogošća, za učešće u nezakonitom zatočavanju, mučenju, premlaćivanju, tjeranju na prinudne radove i ubistva velikog broja žrtava bošnjačke i hrvatske nacionalnosti počinjena na više lokacija, uključujući logore.
Druga svjedokinja Melita Mikulček je rekla da je 11. juna 1992. godine njen suprug Šerif odveden pred policijsku stanicu u Vogošći. Kasnije je, kako je ispričala, saznala da je njen suprug odveden u logor “Kod Sonje” i dan poslije ga više nije bilo tamo.
Tijelo njenog supruga, kazala je Mikulček, ekshumirano je u Vlakovu 1997. godine.
Svjedok Galib Hodžić je rekao da je u naselju Svrake 1992. godine bio pripadnik rezervne policije, te su oformili punkt na autoputu. Zadaci punkta, prema njegovim riječima, bili su kontrola saobraćaja i pretres vozila.
On je izjavio da su Svrake 2. maja 1992. u večernjim satima napadnute s okolnih brda. Treći dan od napada, kako je kazao, ženama i djeci je dozvoljen izlazak iz naselja. Svjedok je rekao da je otišao, a da je kasnije saznao da su mu roditelji ubijeni.
Suđenje se nastavlja 12. juna.
