Haris Trnka se prisjetio akcije iz aprila 1992. godine, kada je Teritorijalna odbrana (TO) Republike BiH organizovala akciju u fabrici “Pretis”, te u prvoj fazi izuzela materijalno-tehnička sredstva i granate. Pojasnio je da je u nastavku akcije došlo do sukoba, pucnjave i zarobljavanja.
Posvjedočio je da je učestvovao u pregovorima oko oslobađanja devet zarobljenih pripadnika TO-a, te je s Jovanom Tintorom i još tri osobe iz Srpske demokratske stranke (SDS) imao sastanak u hotelu “Biokovo”.
“Tintor je bio predsjednik Kriznog štaba SDS-a. Bio je u maskirnoj uniformi. Glavnu riječ je vodio Tintor. Rekao je da vratimo sve ‘golfove’ i naoružanje, i onda možemo razgovarati o puštanju zarobljenih”, izjavio je svjedok.
Tužilaštvo BiH tereti Tintora, nekadašnjeg predsjednika Kriznog štaba općine Vogošća, za učešće u širokom i sistematičnom napadu na nesrpsko stanovništvo od aprila do kraja jula 1992. godine.
Optužen je za nezakonito zatočavanje, mučenje, premlaćivanje, tjeranje na prinudne radove i ubistva velikog broja žrtava bošnjačke i hrvatske nacionalnosti počinjena na više lokacija, uključujući logore.
Svjedokinja Zdenka Boričić-Jagar je ispričala da je krajem aprila 1992. krenula na posao u Općinu Vogošća kada joj je nepoznati naoružani čovjek u vojničkoj uniformi zabranio ulazak u zgradu.
Kako je kazala, misli da potvrdu za izlazak iz Vogošće nije dobila jer je, “kao Crnogorka, radila u Izbornoj komisiji za referendum”. Također je navela da je njen suprug išao na radnu obavezu.
Odgovarajući na unakrsna pitanja, ona je napomenula da je njen brat uz pomoć Tintora dobio dozvolu za izlazak.
“Tintor je radio s mojim ocem i cijenili su se… Uglavnom, Jovan je dao mom bratu dozvolu za izlazak”, izjavila je ona.
Tarik Baručija je posvjedočio da je u maju 1992. s prijateljem bio u praznom vrtiću kada je došlo nekoliko uniformisanih lica i odvedeni su “Kod Sonje”. Uvedeni su u neku baraku, gdje su zatekli, kako je rekao, Branu Vlaču.
Kazao je da su slagali svoja imena. Tu su, dodao je, bili ispitivani i pretučeni. Naređeno im je da kupe opuške cigareta ispred objekta, a kada su pušteni, na barikadi su ih opet pregledali i vratili.
“Ponovo smo uvedeni u istu prostoriju. Onda, uz batine smo morali reći kako se ustvari zovemo. Sve gospodin Vlačo. Poslije batina, prijatelja je poslao da nađe mog oca… Došao je otac, Zahid Baručija. Tu je dobio dva-tri udarca… Otac mi se obratio: ‘Nemojte se svađati.’ To je posljednje što smo razmijenili”, prisjetio se svjedok i dodao da je tada pušten.
Napomenuo je da je tijelo njegovog oca razmijenjeno u februaru 1993. godine. Na upit je li njegovog oca ubio Dragan Damjanović, svjedok je odgovorio da je to čuo od starijeg brata.
Sud BiH je Vlaču osudio na 13 godina zatvora, dok je Damjanović osuđen na 20 godina zatvora zbog zločina počinjenih u Vogošći.
Suđenje se nastavlja 10. aprila.
