Predrag Subotić je ispričao da je Odjeljenje Vojne policije iz Doboja u junu 1992. godine poslato u Teslić kako bi pomogli u mobilizaciji, kao i hapšenju pripadnika paravojnih formacija “Beli orolovi” i “Crvene beretke”, te zbog razoružavanja “muslimanskih i hrvatskih jedinica”.
“Srbima smo pisali pozive za mobilizaciju, a ostale sklanjamo s ulice. Uvodi se policijski sat”, kazao je svjedok.
Prema Subotiću, neki od pripadnika “Belih orlova” su hapšeni, a “Crvenih beretki” nisu. Napomenuo je da Vojna policija nije direktno učestvovala u pretresima stanova i hapšenjima Bošnjaka i Hrvata.
Jedinica kojoj je pripadao, dodao je, nije bila specijalna, a Ranko Šljuka je bio komandir odjeljenja. Kako je rekao svjedok, komandir jednog od vodova bio je Dragan Marjanović.
Marjanović je optužen sa Sašom Gavranovićem, Vitomirom Devićem, Zoranom Šljukom i Dragomirom Kezunovićem za ubistva 28 civila počinjena u noći između 17. i 18. juna 1992. na planini Borje. Prema optužnici, Marjanović je bio komandir voda Vojne policije Teslićke brigade Vojske Republike Srpske (VRS), a ostali optuženi pripadnici tog voda te istovremeno i pripadnici vojnog dijela formacije “Miće”.
Subotić je kazao da je 17. juna imao povredu, zbog čega je putovao u Doboj, te je tom prilikom čuo razgovor Ranka Šljuke i izvjesnog Joce.
“Čuo sam taj nekakav razgovor, koji je sam po sebi meni nejasan i dan-danas. Ranko je govorio Joci ‘između redova’, da ja to ne razumijem. Rekao je: ‘Jutros sam se posvađao s komandantom, odbio sam da moji to ljudi urade’”, prisjetio se Subotić.
Kako je dodao, sutradan je, kada se vratio u Teslić, vidio uplakane pripadnike njegove jedinice, a 1. jula 1992. je uhapšen i pušten za tri dana jer je utvrđeno da nije bio tu, dok su ostali pripadnici jedinice pušteni nakon 15 dana.
“Žao mi je i saboraca koji su uvedeni u problem. Žao mi je što nema glavnih, koji bi vama rekli istinu, a ovo je sve ‘buranija’, kao što sam i ja ‘buranija’”, izjavio je svjedok.
Druga svjedokinja Radojka Pejičić je kazala da je Sašu Gavranovića upoznala u junu 1992. godine u Pribićevcu, gdje je držala kafić, a kasnije joj je postao zet jer je oženio njenu kćerku.
Istaknula je da je on bio jedan od mladića u starim jugoslavenskim uniformama s bijelim opasačima, te da su “momci bili fini”.
“Pošto su se družili sa kćerkama, čula sam da su mladići uhapšeni”, rekla je svjedokinja.
Nastavak suđenja zakazan je za 13. april.
