Vladimir Šobot, bivši saobraćajni policajac iz Prijedora, kazao je da je bio u konvoju koji se iz Omarske kretao za Manjaču. Pojasnio je da je bio u policijskom vozilu zajedno sa kolegom Boškom Grabežom, te Milanom Gavrilovićem.
“Gavrilović nam je dodan na nalog pod brojem jedan, a to znači da je on bio starješina nama dvojici. Ja ne znam da li je bio odgovoran i za ostatak konvoja”, naveo je Šobot i dodao da su njih trojica bili u plavim uniformama civilne policije.
Njihovo vozilo je, kako je pojasnio, išlo prvo u koloni, potom borbeno oklopno vozilo, te autobusi i vozilo marke “TAM”.
“Stigli smo u sumrak na Manjaču i Gavrilović je otišao u službene prostorije. On je sa Omarske donio spisak zarobljenika”, prisjetio se svjedok i dodao da je izvjesni Gligić kazao da će on obezbjeđivati autobuse tokom noći.
Posvjedočio je da je spavao sa Grabežom u policijskom vozilu, a i za Milana misli da je otišao odmarati.
Ujutro im je, kako je svjedok kazao, Gavrilović saopštio da “ima nekoliko mrtvih na tamiću koje treba otpratiti negdje”.
“Ja sam se iznenadio. Mi smo predlagali sahranu na Manjači, ali vojni komandant tog objekta to nije dao. Predlagali smo da ih sahranimo u Prijedoru, ali je Garilović rekao da nema šanse…”, naveo je svjedok i dodao da ne zna kako je došlo do smrti tih ljudi.
Šobot je ustvrdio da je vojni komandant iz Manjače kazao da se tijela bace u kanjon Vrbasa, a da se Gavrilović složio s njim, te da ne zna da li je mogao odbiti naređenje. Svjedok je zajedno sa kolegom Grabežom otišao u pratnju vozila koja su prevezla tijela do Vrbasa, ali samo “istovaranje” nisu gledali.
Gavrilović je s Darkom Mrđom, Zoranom Babićem i Radenkom Marinovićem optužen za učešće u progonu bošnjačkog stanovništva iz Prijedora. Na teret su im, po šest tačaka optužnice, stavljena ubistva, prisilni nestanci i nečovječno postupanje počinjeno 1992. godine.
Na ovom ročištu, iskaz je dao i zaštićeni svjedok S-17, koji je kazao da je u ljeto 1992. iz logora Omarska prebačen na Manjaču.
On je rekao da je tokom transporta po naredbi pjevao “četničke pjesme”, dok su ostali zatvorenici tjerani da ga prate. Tužilaštvo BiH mu je prezentovalo iskaz iz istrage u kojem kaže da su ostali udarani dok je on pjevao, što je svjedok potvrdio.
Zatvorenici su do Manjače, kako je pojasnio, ležali u autobusima, koji su bili puni, a njemu je naređeno da uzme novac i zlato ako ga neko ima.
“Noć je pošla da pada kada smo stigli na Manjaču. Vrata su se otvorila zbog sparine kada je došao neki bradati, nabijeni čovjek i kazao da hoće da ubije nas pet-šest. Stražar je uperio pušku u njega i nije mu dozvolio”, rekao je svjedok i dodao da u njegovom autobusu te noći nije bilo više incidenata.
On je naveo da je čuo da neko proziva “Đuzinog i Kraka”, te da se čulo “ganjanje i vrisci, neko jauče ‘nemoj me klati’”.
Suđenje se nastavlja 7. aprila.
