Nezirović je ispričao da se 1992. godine priključio Teritorijalnoj odbrani (TO) u Derventi, te da je kasnije prebačen u Vojnu policiju u sklopu 103. brigade Hrvatskog vijeća odbrane (HVO). Pojasnio je da je nakon prebacivanja u HVO, poslan na dužnost u logor Rabić gdje je radio kao stražar u smjenama, te da je u trenutku kada je došao u logor, tamo već bilo dosta zarobljenika.
“Ne znam ni kako su svjedoci mogli govoriti da sam ih udarao ako ja nisam bio u smjeni”, rekao je optuženi.
Optuženi je zatim u suzama rekao da nije sposoban uraditi ono što svjedoci govore da je učinio, te da “ako ima Boga, neka s njim bude ono što treba”.
“Nikad ih nisam udarao. Jednom prilikom sam samo ošamario nekoliko kolega s posla koji su tu bili zarobljeni, jer sam bio isprovociran što mi je kolega sa straže poginuo na rukama”, objasnio je Nezirović.
Optuženi je ispričao da se taj događaj desio jednom prilikom kada su se on i njegov kolega vraćali sa straže i kada je udarila granata u obližnju zgradu, od čijih gelera je taj kolega poginuo.
“Otišao sam i otvorenom rukom udario svima po jedan šamar. Eto, neka mi se sudi, ako je to zločin”, naglasio je Nezirović.
Nezirović, bivši pripadnik Hrvatskog vijeća obrane (HVO), optužen je da je 1992. godine u logorima Rabić i Silos polje (općina Derventa), kao i u logoru u naselju Tulek (općina Bosanski Brod), učestvovao u mučenju i nečovječnom postupanju prema zatvorenim srpskim civilima.
Optuženi je ispričao da je nakon rata napravio web stranicu na kojoj je objavljivao slike i tekstove iz rata, te dodao da “ratni zločinci ne pričaju tako javno o ratnim dešavanjima”. Također je rekao da je napravio Facebook profil na kojem je imao “preko 30 prijatelja koji su bili zatvorenici u Rabiću”.
“Javljali su mi se i izvinjavali što me moraju obrisati jer doživljavaju neugodnosti, a čak su mi neki od njih i rođendane čestitali, što imam dokumentovano”, rekao je optuženi.
Nastavak suđenja zakazan je za 5. decembar.
