Bogdanović i ostali: Najmanje 40 ubijenih u Janji

aprila 1992., kada su počela ratna dejstva u Bijeljini. Tada su postavljene i barikade, na kojima su, kako je rekao, bila naoružana uniformisana lica i civili srpske nacionalnosti.

Prema njegovim riječima, 5. aprila u centru Janje organizovan je skup na kome je Željko Ražnatović Arkan tražio od Bošnjaka da predaju oružje, i da će im garantovati sigurnost. Ražnatović je kao vođa paravojne formacije “Tigrovi” optužen za ratne zločine, ali je 2000. godine ubijen u Beogradu.

“Bošnjaci nisu organizovali otpor u Janji. Oni koji su imali oružje, predali su ga u stanicu policije”, kazao je svjedok, dodavši da su tada počela privođenja Bošnjaka, uveden je policijski sat i kroz Janju je prolazila razna vojska.

Svjedok je kazao da je prvi privedeni u policijskoj stanici bio Bego Bukvić, koji je kasnije dovezen mrtav iz Zvornika. Drugi privedeni, prema riječima svjedoka, bio je Fadil Sinanović, čije je tijelo pronađeno prije osam ili devet godina.

“Oko 15 osoba je ubijeno u Janji i još oko 25 na prinudnim radovima”, kazao je svjedok, navodeći da su privođeni i ubijeni ljudi koji su bili na video kaseti sa skupa Stranke demokratske akcije (SDA) koju je imala državna bezbjednost i stanica policije.

Svjedok je rekao da je nakon smjene komandira bošnjačke nacionalnosti na tu poziciju došao Zoran Bogdanović iz Tuzle, kojeg nije poznavao, a potom Mićo Đokić, kojeg je poznavao od prije rata. U sudnici je svjedok pokazao na optuženog Milana Đokića.

“Vidim ovdje dosta tih policajaca – Zorana Tanasića, Vladu Stjepanovića, Žileta, Ljubišu Ikića, mislim i Bogdanović Zorana, viđao sam ga par puta”, rekao je svjedok.

Za zločine u Janji su optuženi Zoran Bogdanović, Milan Đokić, Ljubiša Ikić, Branislav Trišić, Vlado Stjepanović, Zoran Tanasić, Žarko Milanović, Mladen Krajišnik, Sava Mršić, Milivoj Čobić i Milan Marković. Optuženi su bili komandiri, te pripadnici aktivnog i rezervnog sastava Stanice milicije u Janji.

Optuženima je na teret stavljeno da su učestvovali u progonu, nezakonitom privođenju, maltretiranju, premlaćivanju i ubistvima civilnog bošnjačkog stanovništva na području Janje.

U nastavku svjedočenja, Đezić je rekao da je u njegovu kuću useljen srpski vojnik s bratom i da su “onda useljenici postajali gazde kuća”. U oktobru 1992., on i supruga su dobili otkaz, te je život u Janji, kako je rekao, postao još teži.

“Počeli su odvoditi ljude, koji se nisu odazvali na mobilizaciju, na radove. Pri kopanju rovova, mnogi su poginuli. (…) Krajem januara 1993., čuli smo da su u Janji zaklani Suada i Izo Milkić i tada su se muslimani organizovali i protestvovali u čaršiji“, ispričao je Đekić.

On je kazao da je skup rastjerala policija, a da je, po pričama, na poziv komandira Đokića došao i Interventni vod iz Bijeljine čiji su pripadnici tukli okupljene i pucali, usljed čega je ubijena starija žena Đulsa.

“Mićo Đokić je morao biti tu i znao je ko je pucao. Ako nije, neka demantuje”, kazao je svjedok, zahvaljujući se optuženom  Zoranu Tanasiću jer ga je spasio odvođenja na radove na Majevici.

Naveo je da je iz Janje protjeran u septembru 1994.

Nastavak suđenja zakazan je za 17. novembar, kada će Odbrana ispitati ovog svjedoka.