Vesna Dervišević je od majke saznala da se njen otac neko vrijeme skrivao u kući u kojoj su živjeli na području Velike Kladuše. Čula je da je po njega došao čovjek po imenu Suljo Karajić i odveo ga. Po pričama koje je čula, Karajić joj je odveo oca jer je mislio da ima radiostanicu.
“Da se nalazi u Bužimu saznajem od komšinice i sestre. Sestra mi je rekla da je tata u zatvoru i da je navjerovatnije mrtav. To je bilo za vrijeme Nove godine. Ja sam uzela njegovu sliku i otišla u mrtvačnicu. Ušla sam, tu su bili leševi, jako ružna slika. Išla sam od tijela do tijela, i tu nije bio moj otac”, prisjetila se Dervišević.
Nakon toga je svjedokinja otišla kod doktorice, koja joj je pokazala ličnu kartu njenog oca i kazala joj da je njen otac dovezen u periodu od 20. do 25. decembra i da je zakopan na groblju u Bihaću.
Poslije tog saznanja Dervišević je pisala molbu kako bi otac bio iskopan.
“Ja sam ga morala identifikovati. Moj otac je ležao na krevetu. Imao je neobrijanu bradu, bio je sav crn po leđima. Bio je crn ispod očiju, izbijeni zubi (…) Sam osjećaj da je moj otac umro na takav način dovoljno je stresan”, istakla je Dervišević.
Zijadu Naniću, Esadu Kudeliću, Vahidu Bajraktareviću, Senadu Salkiću, Hasanu Mustafiću, Nedžadu Bapiću te Samiru i Huseinu Isakoviću na teret je stavljeno da su od novembra 1994. do augusta 1995. godine nečovječno postupali prema ratnim zarobljenicima i civilima koji su bili zatočeni u bivšem hotelu “Radoč” u Bužimu.
U optužnici se navodi da je Nanić bio pomoćnik komandanta za bezbjednost 505. bužimske brigade Petog korpusa Armije Bosne i Hercegovine (ABiH), Kudelić komandir voda Vojne policije u komandi 505. bužimske brigade, a Bajraktarević, Salkić, Mustafić, Bapić te Samir i Husein Isaković pripadnici Vojne policije.
Fikret Dizdarević je svjedočio da je s ocem i drugim članovima porodice bio u izbjeglištvu do novembra 1994. godine, kada se vratio u Veliku Kladušu. Njegov otac se kao civil vratio ranije i živio je u njegovoj kući. Posljednji put ga je vidio krajem oktobra 1994.
“Kada sam došao kući, iza Nove godine, saznao sam od žene i majke da je otac odveden od strane Sulje Karajića i da mu je on rekao da preda oružje i radiostanicu. Odveden je krajem decembra 1994. Po saznanjima i pričama ljudi koji su bili u Bužimu, oca je tukao ko je stigao. I tu je umro”, izjavio je Dizdarević.
Dodao je da je njegova sestra dobila posmrtne ostatke oca tek kada je ispitano da on nije bio pripadnik vojne formacije.
Odgovarajući na unakrsna pitanja, svjedok je kazao da je izvjesni Bajro Rizvić gledao kada je Karajić tukao oca i da su mu tom prilikom izbijeni zubi.
Suđenje se nastavlja 24. oktobra.
