Peulić i ostali: Plač i jauci krvavih zatočenika
juna 1992., kada je s ostalim muškarcima bošnjačke i hrvatske nacionalnosti odveden pred kuću izvjesnog Stipe Zebe. Tu su, kako je rekao, došli specijalci čiji je komandant imao nadimak Baja.
“Pucali su nam iznad glava dok smo čučali sa rukama podignutim iznad glava. Tada je jedan specijalac rekao da hoće petoricu za primjer. Prozvali su pet muškaraca i odveli ih pred Antinu kuću. Čuo se rafal. Ko ih je ubio, ja ne znam”, rekao je Skopljak.
On je dodao da su još neki muškarci u tom trenu odvedeni i da ih više nije vidio. Kazao je i da je vidio komšiju Fikreta Salčinovića kako nepomično leži na leđima.
“Potom su nas poveli u koloni. Uz put je izdvojeno još pet ljudi i ubijeno. Razmišljao sam o bijegu, a onda sam vidio desno od mosta na rijeci Vrbanji kako jedan specijalac iz puške puca u glavu Sadika Fifića”, prisjetio se Skopljak, dodavši da je nekim ljudima iz kolone bilo naređeno da jedno tijelo bace u rijeku.
On je dodao da su svi bili civili i da su natjerani da trče do bolnice u gradu, gdje je po dolasku ubijen hendikepirani Mujo Zeher, kao i Miralem Avdić.
“Onda je krenulo iživljavanje. Tukli su nas od ujutro do četiri poslijepodne. Bejzbol palice, cjepanice, čizme. Bager pustili da udari u nas, a njemački ovčar je maltretirao ljude”, ispričao je svjedok, dodavši da je pas vučjak usmrtio Tomu Budimira.
On je kazao da je ispred bolnice jedan specijalac ubio njegovog brata Muharema. Skopljak je s ostalim preživjelima, kako je rekao, odveden u zatvor iza zgrade suda u Kotor-Varoši, gdje su po dolasku tučeni kroz špalir.
“Tu su bili policajci i prepoznao sam neke od njih. Dule, aktivni policajac, je mene ispitivao i udario me nogom u prsa”, rekao je Skopljak, dodavši da nakon toga iz njihove ćelije nije više niko tučen, ali da su čuli da pritvorenike iz druge jesu.
On je kazao da je sa još 80 osoba bio zatvoren u neuslovnoj ćeliji do 19. jula 1992., kada je razmijenjen.
Skopljak je iskaz dao na suđenju Bošku Peuliću, Slobodanu Župljaninu, Aleksandaru Petroviću, Manojlu Tepiću, Janku Triviću i Nedeljku Đekanoviću. Na teret im je stavljeno da su od početka juna 1992. do sredine 1994. učestvovali u širokom i sistematičnom napadu na hrvatsko i bošnjačko stanovništvo na području Kotor-Varoši. Terete se za progon ubistvima, deportacijom, zatvaranjem, mučenjem, silovanjem i tjeranjem na prinudni rad.
U optužnici se navodi da je Peulić bio komandant Treće taktičke grupe Vojske Republike Srpske (VRS), Župljanin komandant Drugog bataljona, Petrović komandir Prve čete Drugog bataljona, Tepić komandant Teritorijalne odbrane (TO) Kotor-Varoš, Trivić komandant 22. brigade VRS-a, a Đekanović predsjednik općine Kotor-Varoš i predsjednik Kriznog štaba.
Svjedok Šefik Varošić kazao je da ga je zarobila vojska u selu Vrbanjci 25. juna 1992.
“Prvo su nas doveli pred benzinsku pumpu i rekli da uđemo u podrum gdje je bila voda do koljena, žabe, smrdilo je. Naredili su da legnemo i da samo glave vire iznad vode. (…) Kad smo izvedeni iz podruma nekoliko momaka je odvedeno na kopanje rovova i više se nisu vratili”, rekao je Varošić.
On je ispričao da su on i komšije dan poslije prebačeni u zatvor iza zgrade suda, gdje je zbog udaraca u špaliru specijalaca nekoliko puta izgubio svijest.
“Bili smo crni, sa krvavim podlivima, kad smo ušli. Zatekli smo tu ljude iz Kotora, svi krvavi, jedni plaču, drugi jauču”, kazao je on.
Svjedok je naveo da je nekoliko zatvorenika izvođeno na premlaćivanje, kao i da su neki podlegli u zatvoru.
“Tu sam bio 65 dana. Mjesta nije bilo za sve, pa smo morali stajati jedni uz druge. Uslovi – katastrofa. Nuždu smo vršili tu, pa rukama izbacivali”, rekao je Varošić.
Suđenje se nastavlja 4. novembra.
