Analiza – Mladić: Odbrana traži da Tribunal izuzme sam sebe
Nizom podnesaka Mladićevi branioci su, naime, Tribunal, njegove sudije, ali i sudijske pomoćnike, Sekretarijat i stručne službe te bivše i sadašnje čelnike Ujedinjenih nacija (UN), optužili za institucionalnu, odnosno “sistemsku pristrasnost” na štetu optuženog, zato što su svi Mladića “već proglasili krivim”.
Poslije četiri godine procesa, stotina saslušanih svjedoka i desetina hiljada stranica zapisnika, Odbrana tvrdi da Mladić “ne može imati pravično suđenje i da ne uživa pretpostavku nevinosti”, već da mu je, naprotiv, nametnuta “pretpostavka krivice”.
Branioci Branko Lukić i Miodrag Stojanović, stoga, zahtijevaju “obustavu postupka na neodređeno vrijeme” ili proglašavanje suđenja neuspjelim.
Zahtijevaju i da Savjet bezbjednosti UN-a oformi posebnu komisiju koja bi ispitala navodnu “sistemsku pristrasnost” Tribunala, u cilju očuvanja “integriteta” suda.
Istovremeno, branioci traže izuzeće ne samo dvojice članova Raspravnog vijeća koje sudi Mladiću nego i predsjednika Tribunala i sudskog mehanizma koji ga nasljeđuje, te trojice sudija Apelacionog vijeća koji bi tek u budućnosti mogli učestvovati u postupku.
Kao dokaz da su sudije pristrasne Odbrana navodi da su oni učestvovali u donošenju osuđujućih presuda Mladićevim potčinjenima (Zdravko Tolimir, Vujadin Popović, Ljubiša Beara, Stanislav Galić) i saradnicima (Momčilo Krajišnik), u kojima je utvrđeno da je i Mladić bio učesnik u udruženom zločinačkom poduhvatu u Srebrenici, Sarajevu, ali i čitavoj BiH, i da je kao komandant Vojske Republike Srpske (VRS) davao naređenja za njena dejstva.
Sudije su time, tvrde branioci, Mladića proglasili krivim i prije nego što mu je suđenje počelo.
Po Odbrani, predsjedavajući sudija u Vijeću Alphons Orie i njegov član Christoph Flugge sada ne mogu Mladića proglasiti nevinim, zato što bi time srušili nalaze koje su donijeli osudivši Galića i Krajišnika, odnosno Tolimira.
Iz istog razloga, Odbrana unaprijed pristrasnost pripisuje i sudijama Apelacionog vijeća Theodoru Meronu, koji je i predsjednik Mehanizma za međunarodne krivične sudove, Faustu Pocaru i Jean-Claudeu Antonettiju, koji do sada nisu učestvovali u procesu protiv Mladića, a nije izvjesno ni da li će biti akteri žalbenog postupka. Oni su bili članovi drugostepenih vijeća koja su potvrdila presude Tolimiru i Popoviću.
Zato što je donio prvostepenu presudu u srebreničkom slučaju “Popović, Beara i drugi”, po Odbrani, pristrasan je i predsjednik Tribunala Carmel Agius.
Za sada je nejasno ko će o ovim zahtjevima Odbrane, koji su bez presedana, odlučivati budući da su adresirani upravo na sudije, odnosno predsjednike suda, čije se izuzeće traži.
Prvi čovjek Mehanizma, Meron se već proglasio nenadležnim budući da je proces protiv Mladića još pod okriljem Tribunala. Očekivati je da će problem rješavati posebna vijeća sastavljena od sudija koje Odbrana nije označila kao pristrasne.
Zahtjev Odbrane za izuzeće sudija Orieja i Fluggea, slično obrazložen, sud je već odbio u dva navrata, 2012. i 2013. godine.
Na tvrdnje Mladićevih advokata o pristrasnosti Tribunala, Raspravno vijeće je u dobroj mjeri odgovorilo kada je ovog mjeseca odbilo njihov odvojeni zahtjev da se suđenje poništi zato što sudijama pomažu pravnici koji su radili na presudi u identičnom postupku protiv bivšeg predsjednika RS-a Radovana Karadžića.
Za iste zločine za koje je Mladić optužen – genocid u Srebrenici, teror u Sarajevu, progon Muslimana i Hrvata širom BiH i uzimanje pripadnika UNPROFOR-a za taoce – Karadžić je nepravosnažno osuđen na 40 godina zatvora.
U toj odluci Vijeće je naznačilo da to što iste sudije rade u identičnim ili sličnim procesima za zločine u BiH, ne može automatski značiti da su one pristrasne ako se ima u vidu da svoje zaključke moraju podrobno obrazložiti i utemeljiti u dokazima.
Sudije su, nadalje, podvukle da u presudi Karadžiću i ranijim presudama oficirima VRS-a “nisu utvrđivale” ni utvrdile Mladićevu “krivičnu odgovornost”, niti su unaprijed osudile generala, kao što Odbrana tvrdi.
Umjesto toga, u tim presudama, podsjetilo je Raspravno vijeće, navedeni su samo “nalazi o činjenicama koje se tiču Mladića”, čime “nije narušeno njegovo pravo na fer suđenje”, niti “ima osnova za poništavanje suđenja kao nepropisnog”.
Drugim riječima, ono što je za branioce unaprijed donijeta osuđujuća presuda, za sudije su procesno utvrđene činjenice, koje su tek osnova za razmatranje Mladićeve krivične odgovornosti.
Dok je Mladić bio u bjekstvu, od 1995. do 2011. Sud u Haagu je, tokom više procesa, kao dokazane prihvatio nebrojene činjenice o ratu u BiH, čiji je on bio protagonista, i o počinjenim zločinima.
Odbrana sada, u suštini, zahtijeva od Tribunala da zanemari činjenice o Mladiću utvrđene na ranijim suđenjima, da se odrekne sudija koje su ih prihvatile, te da zanemari sopstvenu sudsku praksu, građenu tokom 20 godina. To bi značilo da bi proces protiv Mladića pred novim sudom i sa novim sudijama morao početi – od nule.