Susret sa Arkanom u Bijeljini
Svjedok Jusuf Trbić je kazao da ga je nakon preuzimanja vlasti Srpske demokratske stranke (SDS) u Bijeljini policija istjerala sa posla. To se desilo 1. februara 1992. godine. On je kazao da je bio glavni urednik i direktor Radio – novinske ustanove, jedinog medija u gradu.
On je naveo da je u kuću njegovog punca, 2. aprila 1992., došla grupa “Arkanovaca u novim uniformama sa crnim vunenim kapama na glavi”, koje je on tada prvi put vidio. Bili su, kako je rekao, naoružani automatima.
“Sa njima su bili Mirko Blagojević, vojvoda i Bruno Filipović Šumar. Blagojević mi je kazao da me vodi na radio da uputim poziv Bošnjacima da predaju oružje. Prema mojim saznanjima, sugrađani uglavnom nisu imali oružje“, kazao je Trbić, dodavši da je umjesto na radio odveden u štab “Arkanovaca“ koji se nalazio preko puta Doma omladine u Bijeljini.
Dodao je da je putem vidio tijela ubijenih, koja je na svojim fotografijama uslikao Ron Haviv.
“Po dolasku sam vidio da Željko Ražnatović Arkan stoji na prozoru. ‘Arkanovci’ su me preuzeli i počelo je maltretiranje. Prvo me je tukao Ljubiša Savić zvani Mauzer, potom su oni nastavili. Bejzbol palicom me udarao ‘Arkanovac’ zvani Bokser. Samo su mi tabani ostali bijeli, ostalo je bilo modro“, prisjetio se Trbić.
Ražnatović je optužen za ratne zločine u Haškom tribunalu, ali je 2000-te godine ubijen u Beogradu.
On je rekao da je tu premlaćivan oko osam sati, te da su ga u par navrata izvodili pod prijetnjom da će ga ubiti. U istim prostorijama vidio je i braću Belkić, te poznatog boksera Salku zvanog “Ćosa“, koji su kasnije ubijeni, a bili su, kako je rekao, na spiskovima Kriznog štaba SDS-a.
Iz štaba “Arkanovaca“, svjedok je, kako je posvjedočio, izišao nakon telefonskog poziva Biljane Plavšić, a odatle je odveden na radio stanicu odakle je uputio poziv svim građanima Bijeljine da predaju oružje.
“Po Arkanovoj naredbi, vraćen sam blizu kuće mog punca. Tu noć stavljali su mi obloge, a potom nas je komšija Đojo odvezao u kuću njegovog brata Drage Krstića, gdje smo ostali do 5. aprila“, naveo je Trbić.
Trbić je rekao da se od 5. do 15. maja 1992. krio kod komšija. Tih je dana, kako je naveo, obavljeno oko 50 dženaza Bošnjaka.
Zahvaljujući pomoći, koju nije htio otkrivati, Trbić je izišao iz Bijeljine tajno, nakon čega se posvetio pisanju i istraživanju događaja iz ratnog perioda sa ovih prostora. Trbić je napisao nekoliko knjiga o Janji i Bijeljini, koje Tužilaštvo BiH namjerava uvesti kao materijalne dokaze.
“Istraživao sam ubistvo Jusufa Terzića iz Janje. Razgovarao sam sa njegovom porodicom i koristio dokumente. Pisao sam o više ljudi koje je policija odvela i koji se više nikada nisu vratili. Prvi od njih u mojoj knjizi je Bego Bukvić“, ispričao je Trbić.
On je rekao da su mu mnogi sagovornici kazali da je komandir stanice policije u Janji za vrijeme rata bio Mićo Đokić.
Trbić je svjedočio na suđenju za zločine u Janji za koje su optuženi Zoran Bogdanović, Milan Đokić, Ljubiša Ikić, Branislav Trišić, Vlado Stjepanović, Zoran Tanasić, Žarko Milanović, Mladen Krajišnik, Sava Mršić, Milivoj Čobić i Milan Marković.
Na teret im je stavljeno da su učestvovali u progonu, nezakonitom privođenju, maltretiranju, premlaćivanju i ubistvima civilnog bošnjačkog stanovništva na području Janje.
Optuženi su bili komandiri, te pripadnici aktivnog i rezervnog sastava Stanice milicije u Janji.
Odbrane, koje su prigovorile da ovaj svjedok nije oštećeni po optužnici u ovom predmetu, ispitat će ga na ročištu zakazanom za 14. juli.
