Bojadžić – silovatelj ili dobar ratnik

Oko tri i po godine Tužilaštvo BiH je dokazivalo krivicu Bojadžića za silovanje ženske osobe hrvatske nacionalnosti, seksualno zlostavljanje, premlaćivanje i mučenje zarobljenih pripadnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO) 1993. godine.

Advokati su odbranu gradili na alibiju, zamjeni identiteta i nepouzdanim svjedočenjima.

Prije šest mjeseci, Sud BiH je prvostepenom presudom proglasio Bojadžića krivim za zločine počinjene 16. aprila 1993. u selu Trusina (općina Konjic), osudivši ga na 15 godina zatvora.

Osuđen je za rukovođenje napadom na Trusinu u sklopu kojeg je ubijeno 15 civila hrvatske nacionalnosti i sedam pripadnika HVO-a koji su se prethodno predali.

Ranjavanje nožem

Desetak dana nakon Trusine, dio odreda “Zulfikar” stiže u Jablanicu. Razlog dolaska Bojadžić je obrazložio zadacima na smirivanju napetosti između ABiH i HVO-a, kao i prikupljanju obavještajnih podataka.

U postupku je Tužilaštvo nastojalo dokazati da je Bojadžić odgovoran za ono što se dogodilo zaštićenom svjedoku C, nekadašnjem pripadniku HVO-a. Ovaj svjedok je ispričao kako mu je u junu 1993. godine, za vrijeme ispitivanja, optuženi zabio nož u nogu.

“Tada uopće nisam znao ko je Nihad. Vidio sam plavog krupnog čovjeka u uniformi”, naveo je svjedok i dodao da je poslije saznao o kome se radi.

Njegov iskaz potvrdio je Sead Branković. Sasvim drugačiju verziju događaja iznio je optuženi.

On je izjavio da se to dogodilo 21. juna, kada je s nekoliko vojnika došao u upravnu zgradu Hidroelektrane, a u prostoriji iz koje je dopirala galama zatekao je, između ostalih, svjedoka C, Brankovića te Ismeta Dedajića, koji je bio upravnik zatočeničkog objekta u Muzeju “Bitka na Neretvi”.

Prema svjedočenju Bojadžića, nož je potegao Dedajić. “Ja sam oteo nož i rekao: ‘Budalo, šta to radiš!?’”, prisjetio se optuženi i dodao kako s Brankovićem, koji je obavljao poslove bezbjednosti, nije bio u dobrim odnosima od rata.

U dokumentaciji Doma zdravlja Mostar, kako je navela Odbrana, stoji da je svjedok C ranjen nožem “od strane upravitelja zatvora”.

Prema optužnici, Bojadžić je nastavio maltretirati zaštićenog svjedoka koji je bio zatvoren u podrumskim prostorijama Muzeja “Bitka na Neretvi”. Svjedok C je ispričao da mu je optuženi jedne prilike ispred muzeja uperio pištolj u glavu i pritisnuo obarač, ali u cijevi nije bilo metka.
Za Odbranu, svjedok C je iznio “gomilu neistinitih riječi”.

Prema Tužilaštvu BiH, u julu 1993. godine vojnik odreda “Zulfikar” pod nadimkom Deba, po naredbi Bojadžića, izveo je zarobljene pripadnike Hrvatskog vijeća obrane (HVO) Karla Marića i Franju Ramljaka iz podrumskih prostorija u hodnik i pretukao ih.

“Deba me počeo udarati. Mislio sam da ću se ugušiti, jer nisam mogao disati. Sutra su me boljela rebra i nisam mogao udahnuti punim plućima”, ispričao je Frano Ramljak.

Slično je svjedočio i Marić, koji je precizirao da su se premlaćivanja dogodila 10. jula. Obojica su rekli da su po glasu prepoznali Bojadžića kako izdaje naredbu Debi, a zatim ga vidjeli.

Bojadžić je odgovorio da je tog dana bio u bazi Španskog bataljona UNPROFOR-a koja se nalazila u blizini muzeja u Jablanici, gdje je dogovarao razmjenu svjedoka C za ranjenog pripadnika ABiH.

Braniteljica Vasvija Vidović je pokazala dokumente presretnutih razgovora HVO-a od tog datuma i potvrdila navode Bojadžićevog svjedočenja. Međutim, Tužilaštvo tvrdi da se premlaćivanje dogodilo prije pregovora o razmjeni zaštićenog svjedoka C.

Silovanje pa vraćanje

Krajem jula 1993. godine u muzej su dovedene žene i djeca hrvatske nacionalnosti iz sela Doljani (općina Jablanica), kao i zarobljeni pripadnici HVO-a. Prema optužnici, tada se desilo silovanje, seksualno zlostavljanje i premlaćivanje. Međutim, Odbrana Bojadžića je ovaj dio osporavala alibijem.

“Osjećala sam se katastrofalno. U velikom šoku, van sebe”, kazala je zaštićena svjedokinja D, koja je dva puta silovana u kompleksu Rogića kuća u Donjoj Jabalnici, gdje se nalazila baza odreda “Zulfikar”.

U noći sa 28. na 29. juli, ispričala je svjedokinja D, nju i zaštićenu svjedokinju H je iz jedne prostorije muzeja prozvao krupan, visok i plav muškarac u šarenoj uniformi, nakon čega su odvedene i silovane.

O silovanju je iskaz dala i zaštićena svjedokinja K. Ona je govorila kako je svjedokinja D ispričala da je saznala da ju je silovao Nihad, te ga opisala ga kao nižeg, plavog i punijeg čovjeka.

Prema optužnici, svjedokinju D je silovao Bojadžić, a svjedokinju H drugi vojnik.

Nekoliko dana poslije, svjedokinja D je, kako je rekla, vidjela muškarca koji ju je silovao i čula da ga oslovljavaju sa “Zuka”. Dodala je kako je tog muškarca vidjela i na razmjeni u martu 1994. godine.

Na suđenju je rečeno da se Zulfikar Ališpago zvani Zuka, komandant odreda “Zulfikar”, u martu 1994. godine nije nalazio u državi. U završnoj riječi tužilac Sedin Idrizović je kazao da je Bojadžić bio na razmjeni te da se i ranije predstavljao kao Zuka.

Svjedokinja H je navela kako je poslije nekoliko dana vidjela muškarca koji je silovao svjedokinju D i čula kada ga je neko “oslovio sa ‘Nihad’”.

Zaštićena svjedokinja A je napomenula kako je ove zarobljenice iz prostorije muzeja prozvao muškarac u papučama, podvrnutoj sivoj trenirci i bijeloj majici, a da je poslije na lokalnoj televiziji vidjela tog muškarca i saznala da je to Bojadžić.

Edina Rešidović, druga Bojadžićeva braniteljica, rekla je da su za ovu tačku optužnice iskazi svjedoka Tužilaštva po pitanju osoba i slijeda događaja neusaglašeni i međusobno kontradiktorni.

Dodala je kako su dokazi Tužilaštva da se Bojadžić predstavljao kao Zuka, na nivou špekulacija.
Iste noći, Bojadžić je, prema optužnici, pretukao jednog svjedoka, a zatim mu naredio da oralno zadovoljava zaštićenog svjedoka C, što je on i učinio.

Ovaj svjedok je ispričao kako su ga prvo pretukli “poznati” ljudi, a zatim Bojadžić. Pojasnio je da je od tih ljudi što su ga tukli čuo da optuženog oslovljavaju “Nihade”. Neposredno nakon toga, kako smatra Tužilaštvo BiH, Bojadžić je naredio ovom svjedoku seksualno zlostavljanje sa zaštićenim svjedokom C.

Sa svjedočenja o ovoj optužbi javnost je bila isključena. U završnoj riječi tužilac se osvrnuo na iskaz zaštićenog svjedoka I, koji je kazao da je sve gledao. Ovaj zaštićeni svjedok, prema tužiocu, gledao je i premlaćivanje Miroslava Stipanovića, govoreći da je u tome učestvovao i optuženi.

“Svjedok I nije imao nikakav interes da lažno svjedoči”, napomenuo je tužilac.

Alibi za 28. juli

Optuženi Bojadžić i njegova Odbrana su se u vezi sa zločinima počinjenim 28. jula 1993. godine branili alibijem. Tokom svjedočenja u vlastitu korist, Bojadžić je rekao da je 12. jula napustio Jablanicu i otišao na planinu Igman, gdje su se vodile borbe između Armije BiH i Vojske Republike Srpske (VRS).

Više svjedoka Odbrane potvrdilo je da su optuženog viđali na Igmanu. Bojadžić je izjavio da je 26. i 27. jula sa starješinama bio na izviđanju na Igmanu, a što je braniteljica Vidović potkrijepila i dokumentima.

Bojadžić je dodao i da je u noćnim satima 27. jula napustio Igman i došao u Sarajevo, gdje je ostao do početka narednog mjeseca. O ovome je svjedočio i Safet Baltić, koji je ispričao da je bio zadužen za deviznu kasu pri Štabu Vrhovne komande Armije.

Nakon što mu je Odbrana prezentovala dokument o dodjeli novca i pištolja Nihadu Bojaždiću, svjedok je potvrdio da ih je potpisao te da je datum 28. juli 1993. godine. Razlog zašto pamti taj datum, kazao je svjedok, jeste to što su sutradan otišli u neki restoran i što je tada, prvi put od početka rata, pojeo šniclu.

Tužilac je rekao da je riječ o “naučenom svjedoku”, te da je datum predaje novca ručno napisan.

Prema optužnici, Bojadžić je maltretirao Iliju Kaleba nakon ranjavanja 20. septembra 1993. godine u ratnoj bolnici u Jablanici. “Taj čovjek izvadio je pištolj, uperio u mene i pucao na prazno”, kazao je Kaleb, istaknuvši da nije znao da je pištolj prazan.

Odbrana je ustvrdila da ovaj svjedok po izlasku iz zarobljeništva nije rekao da ga je Bojadžić maltretirao, već je govorio da su to radile druge osobe, a on ga je ispitivao o oružju i novcu.

Marinko Drežnjak je posvjedočio da ga je optuženi u drugoj polovini septembra ispitivao i pucao oko njega. U izjavi iz 1995. godine, koju je Odbrana pročitala, stoji da je svjedok pitan u vezi s Bojadžićem, ali da je samo kazao da je bio zamjenik komandanta.

Bojadžiću je na teret stavljeno da je verbalno prijetio dvojici svjedoka u smislu da će ih ubiti, te da je naredio stražarima da drže na nišanu zarobljenike ispred restorana “Prenj” dok su granate padale oko njih. Branioci su negirali da se uopće desio događaj u vezi s granatiranjem.

Suđenje Bojadžiću je okončano krajem februara ove godine. Odbrana je u završnoj riječi navela da su svjedoci, govoreći o periodu od septembra 1993. godine pa nadalje, Bojadžića opisivali kao krupnog, obrijanog i na kratko ošišanog, a što je u suprotnosti s fotografijama pokazanim u sudnici.

“On je zapravo u to vrijeme bio vidno mršaviji, imao je bradu, i to nemalo upadnu, i izrazito dugačku kosu. Ili su svjedoci opisivali nekog drugog ili nisu govorili istinu”, rekla je Vidović.

Tužilac je dodao kako nema dokaza da je optuženi stalno nosio bradu. Na kraju suđenja tužilac je kazao da nema sumnje da je Bojadžić počinilac zločina iz optužnice. Optuženi je rekao da je bio dobar ratnik, a nikakav zlikovac.

“Dao bih svoju slobodu, život. Ali čast? Kako bih pogledao svoju djecu u oči, svoje saborce?”, kazao je Bojadžić negirajući zločine.