Zahtijevali informacije o najmilijim

Ferida Nišić je kazala da i dalje traga za bratom i nekoliko rođaka iz sela Musići (Hadžići). Ona je navela da je sa ostalim članovima porodica nestalih iz takozvane “grupe 46” bila izričiti protivnik razmjene osoba iz “Silosa” dok se ne dobiju informacije šta je sa njihovim najmilijim.

“Izašli smo sa zahtjevom ‘svi za sve’, odnosno da nam ih dovedu žive ili mrtve”, rekla je Nišić.

Kadrija Kolić, branilac Čovića, svjedokinji je prezentovao videosnimak sa sastanka članova porodica nestalih iz januara 1993. godine. Žene, sestre i roditelji nestalih na snimku govore kako će zaustaviti odvoz hrane i ogrjeva prema “Silosu”, zbog svojih za kojima tragaju i zbog toga što oni nemaju šta da jedu.

“Svašta su mi ovdje govorili kad sam tražila hranu za devetomjesečnu kćer, da sam mlada i da ću se snaći. Ja mogu sutra sebi naći muža, ali ja tražim oca svog djeteta”, govori jedna od žena sa snimka.

Na ovom ročištu je saslušan i Halid Merdanović, koji je 1992. radio u Kriminalističkoj službi Policijske stanice u Pazariću. On je kazao da je radio i na pretresima terena i privođenju lica srpske nacionalnosti sa tog područja, za koje se sumnjalo da posjeduju oružje.

Merdanović je naveo da je učestvovao i u privođenju osoba bošnjačke nacionalnosti koje su u to vrijeme dovođene u vezu sa krađom i švercom oružjem. Prema njegovim riječima, dio osoba je privođen i zbog njihove sigurnosti.

“Te osobe su dovođene u školu zbog uzimanja izjava. Oni koji su zadržani i kod kojih je nađeno oružje su bili smješteni u sali škole u Pazariću, pa su nakon granatiranja premješteni u Tarčin u ‘Silos’ i u Krupu”, rekao je svjedok.

On je pojasnio da su osobe kod kojih je nađeno oružje tretirane kao neprijatelji, te da su protiv njih pisane krivične prijave, koje su proslijeđene nadležnim organima. Te su osobe, kako je rekao Merdanović, i procesuirane.

O zatvaranju i puštanju osoba iz “Silosa”, prema svjedoku, odlučivalo je Ratno predsjedništvo općine Hadžići. Takvu odluku, kako je naveo, on nije lično vidio, ali je za to čuo od svog pretpostavljenog.

Na pitanje Tužilaštva, Merdanović je kazao da se sjeća osobe po prezimenu Glavaš iz Osenika, koju su on i kolege pronašli ispod kauča tokom pretresa kuće.

“Doveli smo ga u Pazarić gdje je bio dan-dva, a onda je prebačen u ‘Silos’, odakle je odveden na rad na Igman. Čuli smo da je ubijen od Jukinih, Zukinih”, rekao je on.

Merdanović je naveo da optuženi Bećir Hujić nije mogao odbiti nijedno lice koje je dovedeno u “Silos” niti uticati na njegovo puštanje.

Svjedok je kazao da poznaje i Mirsada Šabića, koji je učestvovao u razmjenama osoba zatvorenih u “Silosu”, ali da nikada nije čuo da je on tukao nekog od pritvorenih. Prema dokumentu koji je prezentovala Odbrana Šabića, najmanje do 15. juna 1992. komandir stanice policije bio Nail Hujić.

Za zločine počinjene na području ove općine, osim Čoviću, sudi se Mustafi Đeliloviću, Mirsadu Šabiću, Neziru Kaziću, Bećiru Hujiću, Halidu Čoviću, Šerifu Mešanoviću i Nerminu Kalemberu. Oni su, prema optužnici, bili pripadnici vojne i policijske vlasti, upravnici ili stražari u logorima.

Oni su optuženi za nezakonito zatvaranje, nečovječno postupanje, nanošenje fizičke i duševne patnju, te odvođenje zatočenika na prinudni rad.

Ispitivanje svjedokinje Nišić nastavit će se 25. februara.