Šantićeva – ulica smrti

Fatima Muminagić je ispričala da je njen suprug odveden 30. juna 1993. godine iz stana u Mostaru. Ona je kazala da ga je vidjela nakon nekog vremena, dok je obavljao prinudne radove “na vrhu Avenije” u Mostaru. Tom prilikom joj je, prema njenom iskazu, rekao da je prvo bio zatvoren u Dretelju, a potom na Heliodromu.

“Izgledao je jako loše. Dehidrirao. Vidjela sam da mu je nekoliko zuba bilo izbijeno. Rekao mi je i da je bio ranjen”, izjavila je svjedokinja.

Muminagić saznaje da joj je muž ubijen 14. oktobra 1993. godine, dok je obavljao radove u Šantićevoj.

“O tome su me obavijestili ljudi koji su ih čuvali na toj liniji razgraničenja. Poslije mi je čovjek koji je s njim bio na radu to potvrdio”, kazala je ona, pojasnivši da je tijelo njenog muža ekshumirano 1998. godine, a nalaz obdukcije je potvrdio da je pogođen metkom u glavu.

Jusuf Kuvelj, drugi svjedok, ispričao je kako je, zajedno sa drugim Bošnjacima iz ulice u zapadnom dijelu Mostara, 30. juna 1993. priveden i autobusima prebačen na Heliodrom, gdje je ostao sve do kraja te godine.

On je potvrdio da je tokom zatočeništva redovno odvođen na prinudne radove na nekoliko lokacija, ali da je najviše radio u Šantićevoj ulici u Mostaru. Prema njegovim riječima, Šantićeva ulica je bila u nadležnosti Druge bojne HVO-a, kojom je zapovijedao Mile Puljić.

Puljiću, bivšem komandantu Druge bojne Druge brigade HVO-a, na teret je stavljeno da je od maja 1993. do marta 1994. zahtijevao da se zatvorenici iz Heliodroma odvode na prinudne radove i u živi štit. U optužnici se navodi kako je u ovim aktivnostima poginulo 11 ljudi, a 73 ih je ranjeno, a 15 njih su fizički zlostavljali pripadnici Druge bojne.

Svjedok Zlatan Alendar je također govorio o zarobljavanju i odvođenju mostarskih Bošnjaka na Heliodrom, te na prinudne radove.

“U Šantićevoj smo mi bili živi štit. Tamo je bilo najteže. Tu su se vodile borbe prsa u prsa”, izjavio je Alendar.

Svjedok Refik Salihović je kazao da je 1993. godine radio u ratnoj bolnici u Sapni, te da je zarobljen u maju, na povratku iz Zagreba, u konvoju koji je prevozio lijekove.

“Na Heliodrom smo prebačeni autobusima iz Vojno-istražnog zatvora u Ljubuškom. Bili smo među prvima na Heliodromu, gdje ostajemo do kraja 1993. godine. Tu je najviše bilo Mostaraca, ljudi iz Prozora, Čapljine…”, rekao je svjedok.

Salihović je kazao da je redovno izvođen na prinudne radove na nekoliko različitih lokacija, među kojima je bila i Šantićeva ulica.

“Ulica smrti – mi, logoraši smo tako zvali Šantićevu”, rekao je svjedok, dodavši kako je tu bio ranjen krajem augusta 1993. godine.

“Ranjen sam u toj zadnjoj akciji pokušaja oslobađanja Mostara. Nas HVO tjera da postavljamo vreće, iza kojih oni pucaju, a ovi iz Armije BiH pucaju. Najprije u zrak, pa u zemlju, pa na kraju u nas. Kažu: ‘Bolje vas četiri nego nas 40 hiljada’”, prisjetio se svjedok.

Iskaz je dao i Mehmedalija Ćulić, koji je ispričao da je kao zatočenik logora Heliodrom također odvođen na prinudne radove, ta da je jedne prilike u Šantićevoj ulici fizički zlostavljan.

“Taj neki momak, kojeg nisam poznavao, počeo me je udarati nakon što sam rekao da sam iz Počitelja. Udarao me je staklenom flašom, šakama i nogama. Sve dok se nisam onesvijestio.”, kazao je Ćulić, ističući da je Šantićeva ulica bila među najopasnijim lokacijama gdje su zatočenici odvođeni na prinudne radove.

“Ginulo se, a bilo je i dosta ranjavanja. Mnogo mojih prijatelja je tu stradalo”, izjavio je svjedok.

Pet novih svjedoka Tužilaštvo BiH najavljeno je za nastavak suđenja, 20. januara.