Istražilac Ruez: Od novinarskih glasina do masovnih grobnica

U razgovoru za BIRN – Justice Report, Ruez pojašnjava kako je počela istraga na osnovu novinarskih glasina, a okončana je prikupljenim dokazima sa mjesta masovnih egzekucija i grobnica.

Nakon mjeseci i mjeseci provedenih na prikupljanju dokaza, Ruez nije, kako kaže, bio siguran da se zaista dogodilo ono što su sumnjali.

“Čekao sam do marta 1996. kraj procesa razmjene zarobljenika kako bih bio siguran da ih ne čuvaju na nekom mjestu. Tek kad smo otkrili prvu sekundarnu grobnicu, bio sam siguran da je sve iz istrage tačno. Nisam mogao prihvatiti činjenicu da je sve to istina. Crno-bijele slike koje smo svi vidjeli na TV-u, istorijski izvještaji o najstrašnijim događajima u Drugom svjetskom sada su se dešavali u boji”, prisjeća se Ruez.

Dijamanti iz rudnika zlata

U razgovoru za BIRN – Justice Report, Ruez kaže da je bio u timu za Sarajevo kada je krajem jula 1995. godine sa još jednim kolegom otišao u Tuzlu, gdje je bilo oko 25.000 izbjeglica iz Srebrenice. Bio je podstaknut novinarskim procjenama da su muškarci koji nisu stigli do Tuzle, ustvari pobijeni.

“Proveli smo kraj jula i avgust prolazeći kroz što više izjava. Pokušavali smo da identifikujemo mjesta o kojima su pričali, pokušavali smo da nađemo karte. Nismo znali ništa o tom području. Ja sam u aprilu bio stigao u Tribunal. Nisam znao gdje je Tuzla na karti. Svako je imao svoju priču. U okviru krivične istrage morali smo da u masi informacija nađemo najbolje svjedoke, koji su nešto vidjeli svojim očima. Morali smo izvući dijamante iz rudnika zlata”, prisjeća se Ruez.

Iako im se kasnije pridružio i treći istražilac, bilo ih je malo i vrijeme je bilo vrlo bitno.

“Kad nekog intervjuišete u Parizu, New Yorku ili Londonu, uzmete vremena koliko trebate… Maksimalno vrijeme provedeno s tim žrtvama je bilo pet sati, uključujući vrijeme za prevod. To je veoma malo vremena. Ne možeš reći ‘vidimo se sutra’. Sutra imaš druge ljude”, objašnjava Ruez.

Poslije prvih razgovora sa osobama koje su preživjele masovne egzekucije, fokus istrage je usmjeren u tom pravcu. Ruez kaže da su izjave ljudi morale biti provjerene, jer je strahovao da kao predstavnik Tribunala ne upadne u zamku ratne propagande. Sljedeći korak u istrazi bio je ulazak na teritoriju Republike Srpske.

“Problem je bio pristup mjestu zločina – ući u Republiku Srpsku, gdje je sav vojni, politički i policijski personal. Sve su isti ljudi tamo, morate da kopate u njihovom dvorištu kako biste prikupili dokaze protiv njih”, naglašava Ruez.

Za ulazak su iskoristili posjetu tadašnjeg američkog podsekretara, koji je došao da provjeri slobodu kretanja u BiH.

“Orijentisali smo ga na neka mjesta koja smo željeli da provjerimo. Na primjer, škola u Grbavcima, skladište u Kravici… Tada je bio snijeg… Počeli smo da skupljamo neke dokaze, fotografišemo, uzimamo uzorke da provjerimo materijal koji je podsjećao na krv – da li je ljudska ili životinjska”, prisjeća se Ruez.

Kravica – kuća pokolja

Forenzičari su kasnije analizirali skladište u Kravici i prikupili na stotine dokaza.

“Prikupili su uzorke krvi, kože na zidu, tragove eksplozije bombi, vlakna… To je bila kuća pokolja, neviđeno mjesto zločina. Mjesto je bilo očišćeno, ali su neke stvari bacili na smetljište. Našli smo čahure, zube nekog starog čovjeka i druge male detalje koji su kompletno potvrdili priče preživjelih”, kaže Ruez.

Do kraja 1996. analizirano je, manje ili više, 90 odsto mjesta pogubljenja i zatočenja. Iste godine su počele i prve ekshumacije, međutim ubrzo se ispostavilo da su tijela premještena.

“Na osnovu svjedočanstava smo očekivali da nađemo par hiljada ljudi, a na kraju 1996. imali smo manje od 500. Tijela su bila premještena, ali Bog zna gdje. Ušli smo u novu fazu – gdje su tijela? Sjećam se članka iz Newsweeka – ‘Genocid bez leševa’”, kaže Ruez.

Potraga za sekundarnim grobnicama, kako ističe, bila bi nemoguća bez aerosnimaka koji su zatraženi od američke vlade.

“Počinioci su do kraja oktobra bili počeli novu operaciju, jednako masivnu kao i uništenje zatvorenika. Zamislite da morate iskopati pet velikih područja oko masovnih grobnica kako biste odvezli sva ta tijela”, kaže Ruez i dodaje da je do kraja 1997. otkriveno 29 sekundarnih grobnica.

Analizom tla, polena, kao i čahura te drugih dokaza, istražioci su povezali primarne i sekundarne grobnice.

Površina područja na kojem su ljudi bili zatočeni, potom pogubljeni i pokopani, kako Ruez naglašava, čini mjesto zločina nevjerovatno po veličini – 70 kilometara u smjeru sjever-jug, 40 kilometara istok-zapad.

“Očevi onih što su ovo uradili okrenuli su se u grobu jer su uradili isto što i nacisti, čije su oni bili žrtve. To je bila najšokantnija stvar. Znao sam da ću biti pogođen užasnim događajima iz ratova u bivšoj Jugoslaviji, ali ovakav proces uništenja, ista metodologija koju su koristili nacisti, jeste nešto što je za mene bio šok da prihvatim”, kaže Ruez.

Navodeći da ponavljanje užasnih događaja nema kraja, Ruez ističe da nije siguran da li je Srebrenica uspjela nešto da nauči druge.

“Pogledajte šta se dešava danas. Šta je Srebrenica naučila? Naučila je da se sakriju dokazi. Rezultati istrage samo govore budućim počiniocima kako da ih bolje sakriju, da ne budu glupi”, naglašava Ruez.