Analiza – Vitomir Racković: U izvršenju zločina ili odbrani

Saslušanjem 32 svjedoka i jednog vještaka, Tužilaštvo BiH je dokazivalo da je Racković od maja do augusta 1992. godine učestvovao u progonu civilnog stanovništva, zatvaranju, nezakonitom hapšenju, uništavanju imovine i seksualnom zlostavljanju.

Odbrana je tvrdila da optuženi nije učestvovao u ovim zločinima, te da je u vrijeme ovih događaja bio na liniji ili se liječio. U Rackovićevu korist svjedočilo je 28 svjedoka.

Iznoseći završnu riječ, Tužilaštvo je navelo da je dokazalo sve zločine za koje je Rackovića optužilo. S druge strane, Odbrana je zatražila oslobađajuću presudu tvrdeći da Tužilaštvo “nije dokazalo niti jednu kažnjivu radnju za koju je optužilo Rackovića”.

Tokom suđenja Tužilaštvo je tvrdilo da je Racković od maja do juna 1992. godine učestvovao u hapšenju civila iz višegradskih sela.

Svjedoci su ispričali da je grupa vojnika, među kojima je bio i Vitomir Racković, u junu 1992. došla u selo Kabernik i odvela nekoliko mještana. Himzija Tvrtković je kazala da je komšija Racković izišao iz kamiona i naredio njenom suprugu i sinu da se popnu na vozilo.

“Rekao je: ‘Penjite se, Huseine i Hamede.’ Ja ga pitam što mi ih vodi i sve idem za njim i plačem, a on se dere: ‘Nemoj da te ubijem’”, kazala je svjedokinja Tvrtković.

Njen sin Haris potvrdio je da je Racković naredio njegovom ocu, bratu i amidži da se penju na kamion, ali da je amidža Rašid uspio pobjeći.

“Brat i bratić su se popeli, a ja sam zamolio Vitu, koji je komandovao tim autom, da me pusti da uzmem džemper, i pobjegao sam”, izjavio je Rašid Tvrtković tokom svog svjedočenja.

Tvrtkovići su naveli da je to bio posljednji put kada su vidjeli članove svoje porodice.

“To me najviše boli. Tolike grobnice, a ništa. On je rekao da će ih ubiti, i hoću da mi kaže gdje su im kosti”, istakla je Himzija Tvrtković.

Nikada nisu pronađeni

I Halida Alić je potvrdila da osobe koje su u ljeto 1992. odvedene iz Kabernika nikada više nisu nađene. Ona je vidjela kako kamion na kojem je bio Racković odlazi u pravcu Lijeske.

Svjedoci Tužilaštva su pričali i o paljenju kuća u Kaberniku.

U junu 1992., sakriven na tavanu kuće, zaštićeni svjedok RV-12 je gledao kako u selo dolazi oko stotinu srpskih vojnika, među njima je vidio i optuženog.

“Počeli su pucati po krovovima i paliti kuće. Samo sam mogao prepoznati Vitomira Rackovića”, izjavio je on.

Svjedok Odbrane Boško Trifković, čija je jedinica vršila pretres sela oko Višegrada, rekao je da prilikom obilaska sela optuženog nije vidio. Polovina svjedoka Odbrane posvjedočila je kako su sredinom 1992. sa Rackovićem bili na Zaglavku, odakle za oko 40 dana boravka nisu nigdje drugo odlazili.

“Mi za to vrijeme nikada nismo odlazili s linije”, kazao je Miroslav Mirković.

“Komanda nas je rasporedila da držimo kotu. Niko od nas nije odatle išao kući. Znam da je komandant tražio zamjenu, ali nam je nisu odobravali”, rekao je svjedok Milan Zečević.

Radomir Živković je potvrdio da je tokom boravka na liniji više puta sjedio i razgovarao sa optuženim, kojeg je od prije rata poznavao kao dobrog čovjeka. Većina svjedoka Odbrane koji su govorili o boravku na Zaglavku izjavila je kako su na ovom položaju bili od početka juna do 12. jula.

“Polovinom jula smo se vratili kući, tačnije 12. jula, na srpski praznik Petrovdan. Po prazniku se i sjećam povratka”, pojasnio je Milan Zečević.

Silovanje u Crnči

Tužilaštvo je dokazivalo i da je u julu 1992. optuženi silovao zaštićenu svjedokinju RV-5. Svjedokinja RV-1 je ispričala da je 1992., zajedno s još žena i djece, boravila u kući u naselju Bikavac kada je grupa muškaraca došla i pozvala ih da izađu van.

“Mi sve žene iz dvije kuće smo izašle. Odabrali su nas šest i krenule smo do kombija koji je bio nedaleko”, kazala je RV-1.

Među vojnicima koji su došli po žene, svjedokinja RV-6 prepoznala je Vitu Rackovića, koji je upravljao autom kojim su povezene iz Bikavca. Svjedokinje su rekle da su dovedene u kuću u naselju Crnča, gdje su silovane.

“Mene je uzeo jedan plav čovjek. Ja sam s njim otišla u jednu kuću, u kojoj nije bilo nikoga. Za druge ništa vidjela nisam. Tad sam silovana od tog čovjeka”, kazala je RV-6, dodavši da je po izlasku iz kuće vidjela RV-5, koja joj je nakon odlaska iz Višegrada ispričala da ju je Racković silovao u autu.

Psihijatrica Alma Džubur-Kulenović, koja je 2013. pregledala RV-5, utvrdila je da je ova svjedokinja bila izložena psihičkom, tjelesnom i seksualnom zlostavljanju. RV-5 je svoj iskaz dala bez prisustva javnosti.

Druge svjedokinje su izjavile da su nakon silovanja vraćane u Bikavac, ali da o onome što im se desilo nisu pričale.

“Plakale su kada su se vratile. Bile su nikakve. Kad je svekrva pitala RV-4 gdje su bile, šta su radile i ko ih je vodio, RV-4 je rekla da ih je vodio Vito Racković u Crnču da kupe žito”, ispričala je RV-10, koja je u to vrijeme boravila u kući sa silovanim ženama.

Odbrana je tvrdila da Racković nije imao položen vozački ispit te da nikada nije upravljao autom. Nenad Trifković i Milovan Nikolić, koji su prije rata radili sa optuženim u preduzeću “Granit”, potvrdili su da ga nikada nisu vidjeli da vozi auto.

Glava prema asfaltu

Svjedoci Tužilaštva pričali su i o zarobljavanju i zatvaranju u školu u selu Orahovci. RV-7, Salko Šabanović i Remzija Ajanović potvrdili su da su bili zatvoreni u ovom objektu, a Šabanović je kazao kako je tokom ispitivanja u ovom objektu udaran, ali nije želio reći ko ga je sve tukao.

“Pantelić me je počeo tući. Neću da kažem ko me je još udarao. Zahvalan sam što sam ostao živ. A tuklo me je više lica. (…) Ne teretim nikoga ko je mene udarao”, rekao je Šabanović.

RV-7 je izjavio da je tu vidio optuženog, kojeg je poznavao od prije rata, ali da ne zna šta je on radio.

Boško Trifković, Želimir Đurić i Momir Ninković, svjedoci Odbrane, kazali su kako su išli do škole u Orahovcima kada su saznali da u tom objektu ima zatvorenih muslimana, ali da tu nisu vidjeli Rackovića.

“Kod škole smo zatekli jednu grupu mladih ljudi. Ličili su na sve osim na vojsku, kao kriminalci. Bili su našminkani bojama, nosili su trake i marame. Došlo je tu do prepirke njih sa našim komandirom, koji im je rekao da moraju pustiti zatvorene ljude”, ispričao je Ninković.

Tužilaštvo je dokazivalo i da je Racković u maju 1992. učestvovao u nezakonitom hapšenju Adila Čakara i Muhameda Čukojevića u selu Crni Vrh. Svjedočeći pred Sudom, Čakar je izjavio da je uhapšen i odveden u Donju Lijesku, te da je u tom selu vidio optuženog.

“Tukli su nas i natjerali da glave okrenemo prema asfaltu, da ne vidimo ko nas bije. Racković je bio udaljen oko deset metara od nas, ali nisam vidio da nam je prilazio”, kazao je Čakar.

Adem Berberović je ispričao da ga je, nakon zarobljavanja i dovođenja u Gornju Lijesku, Racković ispitivao i tukao.

“Vito me je pitao koliko ljudi je sa mnom i koliko dinamita imamo. Rekao sam da toga nemamo. Počeli su da me tuku. Miloš Pantelić me je prvi počeo udarati i oštetio mi oko”, svjedočio je Berberović, koji je iz Gornje Lijeske odveden u kasarnu Uzamnica, gdje je proveo preko dvije godine.

Ranjavanje optuženog

Svjedoci Odbrane su ispričali da je nakon povratka sa Zaglavka optuženi ranjen, nakon čega se liječio.

Žarko Krsmanović je izjavio da je 19. jula 1992. ranjen nedaleko od sela Kočarim, te da je zajedno sa optuženim prevezen u višegradski Dom zdravlja. Dušana Bukvić i Slobodan Tešović, koji su tada radili u Domu zdravlja, potvrdili su da je Racković dolazio po ljekarsku pomoć. Pobijajući ove navode, Tužilaštvo je uložilo dokumente u kojima se navodi da je Racković upućen na liječenje tek krajem oktobra 1992. godine.

Na kraju suđenja, tužilac Dževad Muratbegović pročitao je izmijenjenu optužnicu kojom je precizirano da je ove zločine Racković počinio prvo kao pripadnik Teritorijalne odbrane (TO), a zatim Četvrte čete Višegradske brigade Vojske Republike Srpske (VRS).

Racković se tokom suđenja branio sa slobode, uz mjere zabrane koje mu je odredio Sud BiH.