Analiza – Indira Kamerić: Mučenja i silovanja u Bosanskom Brodu

Tužilaštvo BiH zatražilo je da optužena bude proglašena krivom i osuđena po zakonu, dok Odbrana smatra da je došlo do zamjene identiteta i da Kamerić treba biti oslobođena.

Prema optužnici, Kamerić je, kao pripadnica 101. bosanskobrodske brigade Hrvatskog vijeća obrane (HVO), od aprila do oktobra 1992. godine učestvovala u mučenju i nečovječnom postupanju prema civilima i ratnim zarobljenicima u policiji i na stadionu “Polet” u Bosanskom Brodu.

Krivicu optužene Tužilaštvo BiH je pokušalo dokazati ispitivanjem deset svjedoka i ulaganjem materijalnih dokaza, dok je Odbrana imala tri svjedoka preko kojih je dokazivala da Kamerić nije bila vojno angažovana, te da je radila u Općini.

Kamerić je optužena da je 29. juna 1992. godine u prostoriji stadiona “Polet” učestvovala u fizičkom i psihičkom zlostavljanju Hazbe Nukić, te u seksualnom zlostavljanju Nukić i zaštićenog svjedoka IK-3.

Nukić je posvjedočila da je premlaćivana i seksualno zlostavljana u prostorijama stadiona “Polet” u kojima se nalazila Indira Vrbanjac, a koja joj je “opalila dva šamara”. Svjedokinja je rekla i da joj je Indira pročitala optužnicu, u kojoj je bilo navedeno da je “glavnim četničkim vojvodama prenosila informacije”.

Navečer, kako je kazala Nukić, odvedena je kod Indire u kancelariju, gdje ju je pet naoružanih vojnika tuklo. Prema riječima svjedokinje, Indira je nije tukla, ali je pozvala muškarca, za kojeg je kasnije saznala da je logoraš.

“On mi je razrezao grudnjak, stiskao grudi, poderao donji veš, stavio mi ruku u maternicu… Ja sam vrisnula. Tad je Indira rekla: ‘Daj da ja kurvi četničkoj opalim dva šamara’”, prisjetila se Nukić, istaknuvši da je Indira to i uradila.

Svjedokinja je prepoznala optuženu Indiru Kamerić u sudnici kao osobu koja ju je tukla i koja je naredila logorašu da je zlostavlja.

Zaštićeni svjedok IK-3 ispričao je da je natjeran da udara i zlostavlja zatočenicu Nukić, te da je tu bila prisutna i optužena.

“Policajci su naredili da Hazba sjedne meni u krilo. Lijevi ili desni policajac je naredio da udaram Hazbu po rukama, leđima… Ja sam udarao, a on je rekao: ‘Možeš ti jače’”, kazao je svjedok IK-3.

“Indira je bila kolovođa što se tiče mene i Hazbe”, ustvrdio je IK-3.

Udarci metalnom šipkom

Kamerić je optužena da je u julu 1992. godine ispred stadiona “Polet”, skupa s drugim pripadnicima HVO-a, učestvovala u fizičkom zlostavljanju Jove Dujića. Prema optužnici, Dujića je udarala metalnom šipkom te je, obuvena u visoke štikle, skakala po njemu.

Svjedok Branislav Nadić je izjavio da je gledao kada su vojnici HVO-a – među kojima je bila i jedna ženska osoba – udarali zarobljenika Jovu Dujića na stadionu “Polet”. Na upit da li se ta ženska osoba nalazi u sudnici, svjedok je pokazao na optuženu.

“Na vratima su ga oborili, u međuvremenu dolazi žena s metalnom šipkom, udara ga šipkom, i skakala mu je u štiklama po prsima”, prisjetio se Nadić.

Zaštićeni svjedok IK-4 je rekao da je gledao kako Jovu Dujića udaraju vojnici HVO-a, među kojima su bile dvije žene.

“Udarali su nogama, rukama, skakali po leđima… Bio je obliven krvlju. (…) Poslije su ga odveli i nije se vraćao”, kazao je IK-4, istaknuvši da mu je jedan logoraš rekao da je jedna od tih žena Indira, koju je svjedok poznavao od prije rata, ali je tada nije prepoznao.

Tužilaštvo BiH tereti Indiru Kamerić i da je od 10. septembra pa do sredine oktobra 1992. godine u prostorijama objekta “Polet” pomagala u silovanju nezakonito zatvorenih žena.

Svjedokinja IK-5 je ispričala kako je više od 20 dana silovana nakon što je pritvorena u prostoriju stadiona “Polet”.

“Taj dan kad sam dovedena, odmah popodne su me odveli na silovanje, i odvodili su me svaki dan”, izjavila je IK-5, dodavši da su žene koje su bile s njom u istoj prostoriji izgledale loše, a najgore je izgledala Hazba Nukić, koju su optuživali da je sarađivala sa srpskom stranom.

“Hazba je pričala da ju je Indira tukla i maltretirala”, kazala je IK-5, preciziravši da je Hazba govorila o Indiri Vrbanjac, koju svjedokinja poznaje iz viđenja.

Na upit da li je Indira u sudnici, svjedok je rekao da nije. Pojasnio je da je u “Poletu” bila plava i mršavija nego kada ju je vidio na televiziji.

Kamerić je optužena da je u junu 1992. godine u prostoriji Stanice policije u Bosanskom Brodu fizički i psihički zlostavljala zatvorenika Marka Mitrića.

Neuropsihijatar Vjekoslav Kovačević je utvrdio da Mitrić nije sposoban da svjedoči zbog traume, te je pročitan iskaz koji je u decembru 2007. dao pripadnicima Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA).

Mitrić je naveo da mu je u zgradi policije izvjesna Indira Vrbanjac izdala potvrdu da su mu oduzete lične stvari.

Dodao je da je početkom juna 1992. godine prebačen u Okružni zatvor u Tuleku (općina Bosanski Brod), gdje mu je sudila Indira Vrbanjac.

Optužba smatra da je krivica Indire Kamerić u vezi sa zlostavljanjem Marka Mitrića dokazana na osnovu izjave koju je on dao istražnim organima 1994. godine, ali ova izjava nije pročitana u sudnici.

Zamjena identiteta

Odbrana je tokom postupka saslušala tri svjedoka i uložila nekoliko materijalnih dokaza, a u svoju korist svjedočila je i optužena.

Sniježana Čavalić ispričala je da je ispred stadiona u Bosanskom Brodu vidjela naoružanu ženu. Čovjek koji je bio sa Sniježanom kazao je da je to Indira.

“Bila je krupna i nabijena, puno naoružana, imala je šarenu uniformu, bila je riđa, imala je pjegice. Dosta grubo je izgledala za žensko”, rekla je svjedokinja, dodavši da je žena bila visoka 175 cm.

Čavalić je kazala da Indira koju je vidjela kod stadiona nije ni slična optuženoj, koju, kako je rekla, vidi prvi put u životu.

Rešad Bundavica je ispričao da je optužena izdavala potvrde u Općini u Bosanskom Brodu od 12. aprila do kraja juna 1992. godine. Prepoznao ju je u sudnici.

“Bila je korpulentna, mlađa osoba, imala je kovrdžavu crnu kosu, imala je do 30-ak godina. Zapamtio sam je po dignutoj kosi. Imala je naočale kad je meni izdavala potvrde, bila je u civilu”, izjavio je svjedok.

Ferid Osmičić, imam Islamske zajednice u BiH, kazao je da je optužena Indira Kamerić od maja do oktobra 1992. godine radila u Općini, u imovinskopravnoj službi.

Osmičić je rekao da je svaki dan odlazio u Općinu, koja je bila kraj njegove kuće, kako bi utvrdio status ubijenih osoba, odnosno šehida, zbog materijalnih troškova sahrane. Tu je svakodnevno viđao optuženu Indiru Kamerić, koju je poznavao od djetinjstva.

Svjedok je objasnio da niko od maja do oktobra 1992. nije mogao prelaziti od centra grada, gdje je bila Općina, do stadiona “Polet”, jer to je zbog granatiranja bilo nemoguće i ravno samoubistvu.

Kamerić je tokom svjedočenja u svoju korist kazala da tokom 1992. godine nije odlazila na stadion “Polet” ili u policijsku stanicu u Bosanskom Brodu, te da joj nije ništa poznato u vezi sa zločinima na tim lokacijama.

Dodala je da je u tom periodu radila u Općini, da nije pripadala nijednoj vojnoj formaciji, te da nikada u životu nije ni obukla uniformu.

Kamerić je istaknula da je 1992. godine imala dugu crnu kosu, te da je nosila naočale, a da štikle nije mogla nositi s obzirom da nosi broj 44.

Odbrana je tokom postupka uložila službenu zabilješku Centra službi bezbjednosti Banja Luka od 27. oktobra 1992. o “takozvanim pripadnicima ustaških formacija” s područja Bosanskog Broda, među kojima se spominje i izvjesna Indira Lošić koja ima 30 godina.

Suđenje Indiri Kamerić je počelo 23. januara prošle godine, a sve vrijeme se optužena branila sa slobode.