Premlaćivanja i izgladnjivanja u “Silosu”

Mustafa Ðelilović, Fadil Čović, Mirsad Šabić, Nezir Kazić, Bećir Hujić, Halid Čović, Šerif Mešanović i Nermin Kalember optuženi su da su nezakonito zatvarali, nečovječno postupali, nanosili fizičku i duševnu patnju, oduzimali prava na pravično suđenje, te zatočenike odvodili na prinudni rad.

Ove tvrdnje Tužilaštvo je dokazivalo saslušanjem 77 svjedoka i izvođenjem preko 1.400 materijalnih dokaza. Većina svjedoka su bivši zatočenici, koji su govorili o zarobljavanju, dovođenju u logore i zlostavljanju.

Tužilaštvo tvrdi da su Đelilović, kao predsjednik Skupštine općine, Kriznog štaba i Ratnog predsjedništva općine Hadžići, i Fadil Čović, kao načelnik Stanice javne bezbjednosti (SJB) i član Kriznog štaba, znali za surove uslovime u logorima, ali zatočenim osobama nisu pružili minimalne uslove za život, niti su omogućili njihovo izmještanje u druge objekte.

Mirsad Šabić je, prema optužnici, bio komandir Policijske stanice Pazarić, a Nezir Kazić komandant 9. brdske brigade Armije BiH (ABiH). Bećir Hujić je bio upravnik i zamjenik upravnika logora “Silos”, a iste funkcije obavljao je i Halid Čović. Šerif Mešanović je bio jedan od zamjenika upravnika u “Silosu” i upravnik logora u magacinu u kasarni “Krupa”, a Nermin Kalember stražar u “Silosu”.

Batine i ispitivanje

Tokom suđenja svjedoci su pričali da su hapšenja Srba s područja općine Hadžići počela u maju 1992. godine. Nakon hapšenja, zatvarani su u “Silos” ili fiskulturnu salu škole “9. maj” u Pazariću. Dolazak u ove objekte opisali su zastrašujućim.

Radmilo Šogora je rekao da je nakon hapšenja odveden u školu. Idući prema sali u koju su smještane uhapšene osobe, udaren je kundakom puške.

“Ušao sam u salu škole i vidio oko 50 ljudi. Neki su bili čitavi, neki sa povredama. Rekli su mi da su tučeni”, kazao je Vasilije Krunić, koji je u školu zatvoren u junu 1992. godine.

Bivši zatočenici su govorili kako su iz sale izvođeni na ispitivanje. Neki od njih su i tučeni.

“Ispitivan sam o naoružanju i radiostanici. Potpisao sam izjavu i to je bilo sve, ali znam da su drugi ljudi izvođeni, ispitivani i tučeni. Dok ne potpišeš izjavu, odvale ti bubrege. Mene niko nije tukao”, rekao je Milorad Petrić.

Svjedok Branko Šuvajlo je ispričao da je po dolasku u “Silos” morao proći kroz špalir vojnika. Po ulasku u “Silos”, zatvorenici su smještani u ćelije u kojima su bili pretučeni ljudi.

“Uvode nas u ćeliju broj pet. Tu sam zatekao osobe srpske nacionalnosti. Ćelija je bila krvava, od tuče, batina…”, izjavio je Slavoljub Krivić.

U prvom periodu nakon zatvaranja u “Silos”, kako su kazali bivši zatočenici, najviše su tučeni i maltretirani. Đorđe Andrić je izjavio kako ga je, po dolasku u ćeliju, šest policajaca izvelo i izudaralo, a Vinko Lale da je natjeran da cijelu noć stoji u vodi.

“Jednom su mi neke osobe rekle da uzmem kantu u koju smo mi iz ćelije vršili nuždu. To iz kante sam morao da istresem sebi na glavu. To me je ponizilo najviše na svijetu. Taj događaj je bio prvih dana po dolasku u logor, a tamo sam bio mjesecima. Nikada nakon toga nisam se okupao ni kosu oprao”, ispričao je Radmilo Šogura.

Svjedoci su govorili i o dolasku grupe vojnika sredinom 1992. godine, koji su išli od ćelije do ćelije i tukli zatočenike.

“Ušli su u moju ćeliju. Mene je tukao mlad vojnik koji nije imao snage da me obori. Stajao sam dok nije došao ozbiljniji čovjek i počeo me tući. Tada sam pao u nesvijest”, ispričao je Đorđe Šuvajlo.

Tokom zatočeništva u “Silosu”, Risto Mijatović je, kako je rekao, spavao na betonu punom prašine, pojasnivši da je obrok bio “komad hljeba i pet kašika supe”.

“Kada dobiješ komad hljeba da jedeš a mrvica ti ispadne na pod, ti je tražiš da pojedeš iako je puna prašine”, kazao je Mijatović.

Prema optužnici, tokom zatočeništva u “Silosu” umrlo je više osoba. Svjedoci su govorili da su neki umrli od gladi, te da je ishrana poboljšana nakon smrti jednog zatvorenika i dolaska Crvenog krsta.

“Petko Krstić je bio moj prvi rođak, bio je sa mnom u ćeliji. Ležao je polumrtav. Zadnje riječi su mu bile: ‘Hljeba, hljeba!’ Nije mogao podnijeti glad i od toga je umro”, ispričao je Spasoje Kovačević.

Dobar ili loš upravnik

Prema iskazima bivših zatočenika, upravnik “Silosa” bio je Bećir Hujić, a njegov zamjenik Halid Čović, koji je kasnije postao upravnik. Rekli su da su se Hujiću žalili na uslove.

Novica Šuvajlo je ispričao da su se upravniku žalili i na dolazak paravojnih formacija, na šta im je upravnik kazao da “nije bio upoznat s tim”. Predrag Kapetina je izjavio da su stražari tukli po naredbi upravnika.

“U prvom periodu, u ‘Silos’ je mogao ući ko god je htio jer nije bilo katanca. Pa dođe vojska, neke žene… Dođe, nalupa, a onda upravnik pita ko je to uradio – kao, ne zna ko je to, a mi kod njega”, rekao je on.

Neki svjedoci su izjavili da je rad Hujića i Čovića bio korektan i profesionalan.

Među stražarima u “Silosu”, kako su kazali, bio je i Nermin Kalember. Pojedini su ga opisali kao strogog stražara koji ih je tukao i maltretirao. Nenad Kostić je rekao da ga je Kalmber psihički maltretirao, dok su Uglješa Kuljanin i Jovo Krstić izjavili da ih je jedne prilike tukao.

“Bio je strog i bezobrazan. Mislio je da je vrhovni zakon ako hoda iznad nas s puškom”, kazao je Radmilo Šogura.

Nasuprot tome, nekoliko svjedoka je ispričalo da im je tokom zatočeništva pomogao. “Kalember mi je iskreno pomagao kad smo jednom drva sjekli. Tovario ih je sa mnom. On bi nam i dobacio hljeba u ćeliju”, rekao je Slavoljub Krivić.

Za razliku od bivših zatočenika, stražari su govorili da su se prema zatočenicima korektno ponašali.

“Mešanović Šerif nam je striktno naredio da niko ne smije ući u zatvor i maltretirati zatočenike”, kazao je Uzeir Bajrić, bivši stražar u “Krupi”.

Pogibija tokom radova

U ljeto 1992. zatočenici iz škole “9. maj” prebačeni su u “Krupu”. Te godine i grupa zatočenika iz “Silosa” dovedena je u taj objekat. Oni su rekli da su uslovi boravka u “Krupi” bili bolji, a da je upravnik bio Šerif Mešanović.

Među zatočenicima iz “Silosa” koji su prebačeni u “Krupu” bio je i Slavko Jovičić. Kako je kazao, odatle je u martu 1993. prvi put odveden da obavlja radove.

“To su bili poslovi kopanja rovova, bunkera ili istovar robe. (…) Nas su premlaćivali kada bi druga vojska gađala muslimanske položaje. Tuku do iznemoglosti, a ostavljaju nas među živima samo da bi sutra radili”, rekao je Jovičić.

Svjedoci su govorili da su zbog radova odvođeni na Igman, u Hrasnicu i Butmir. Tokom radova neki su poginuli.

“Jadranko Glavaš je poginuo na Igmanu. Tukla ga je muslimanska vojska. Tu je poginuo i Milomir Petrić. On je bio natjeran da trči i nagazio je na minu. Na području Hrasnice je strijeljan Milan Krstić”, ispričao je Dragan Regoja.

Iako je većina zatočenika na području općine Hadžići bila srpske nacionalnosti, nakon početka sukoba ABiH i Hrvatskog vijeća odbrane (HVO) zatvarani su i pripadnici HVO-a. Oni su kazali da su zarobljeni na liniji, a da su nakon nekoliko mjeseci razmijenjeni.

Zatočenici srpske nacionalnosti su tvrdili da su hapšeni i zatvarani zbog nacionalne pripadnosti, dok su stražari i policajci navodili da su ih hapsili zbog posjedovanja oružja. Pojedini zatočenici su tokom suđenja priznali da su početkom rata imali oružje.

Aziz Fišo, tadašnji član Kriznog štaba, rekao je da je nakon sazanja da je “sve i jedan čovjek srpske nacionalnosti naoružan”, donijeta odluku o razoružavanju.

“Lica kod kojih je pronađeno oružje mogli smo, po zakonu, držati 72 sata u pritvoru ili predati istražnom sudiji. Ali tada na tom području nije bilo suda niti se moglo ići u drugi sud jer je sve bilo u blokadi. Kasnije su došle sudije iz Zenice”, kazao je Rifet Čardaković pojašnjavajući zašto su uhapšeni dugo držani u pritvoru.

Tokom boravka u logoru neki zatočenici su dobili rješenje o pritvoru i optužnicu, a nekima se i sudilo. Međutim, oni su naveli kako je to rađeno samo da bi se opravdao njihov boravak u logoru.

Bivši sudija iz Zenice, Mladen Veseljak je ispričao kako je 1993. sudio zarobljenicima u Tarčinu za koje mu je rečeno “da su naoružani od Srpske demokratske stranke (SDS)”.

Bivši komandant i zamjenik komandanta Prvog korpusa ABiH Vahid Karavelić je kazao da je “Silos” bio pod kontrolom civilnih vlasti, a da su za taj objekat znali i Vlada i Predsjedništvo BiH.

“Svi su prali ruke od ‘Silosa’, pa se pokušao pripisati Prvom korpusu. Komanda ovog korpusa i ja nismo odgovorni za ‘Silos’”, rekao je Karavelić.

U objektima na području općine Hadžići neki zatočenici su proveli preko 1.300 dana. Razmijenjeni su tek u januaru 1996. godine, više od mjesec nakon što je potpisan mirovni sporazum kojim je okončan rat u BiH. Bivši zatočenici kažu da od boravka u logorima i sada imaju posljedice.

Dokazni postupak Odbrane započeo je 9. aprila.