Članak

Manjača – zaboravljeni logor

24. Novembra 2014.00:00
Na pola puta između Mrkonjić Grada i Ključa odvaja se cesta koja vodi do planine Manjače. Oko seoskih kuća, okruženih livadama i brežuljcima, tek poneko krdo krava ili konja je na ispaši.

This post is also available in: English (English)

Desetak kilometara od sela Stričići, na visoravni je smješteno poljoprivredno dobro “Centar za razvoj i unapređenje sela”. Hangari za stoku, bale sijena, traktori i radnici koji izvode krave iz staja. Osim uposlenika i otkupljivača mlijeka, do ove visoravni uglavnom niko ne dolazi. Tek jedan dan u godini ovo mjesto posjete stotine ljudi, bivših zatvorenika logora Manjača.

Ujutro, 15. novembra, prvi autobusi su se parkirali ispred ulaza. Bivši zatočenici došli su iz nekoliko gradova da obilježe 22. godišnjicu zatvaranja logora. Pozdravljaju se, prepoznaju… Na ulaz u Centar postavljaju fotografiju nekadašnje kapije iznad koje stoji natpis “Logor – zabranjen ulaz”.

Gledaju i fotografije koje su 1992. snimile strane televizijske ekipe. Na jednoj od fotografija je vojnik, ali niko od preživjelih ne zna njegovo ime.

“Ovoga nikada nisu imenom zvali”, objašnjava jedan od bivših zatočenika pokazujući na vojnika sa slike.

“Onima koji su tukli znamo samo nadimke: Zoka, Špaga, Babin”, kaže drugi.

Ispred zatvorene kapije Centra čekaju do 11 sati, kada je predviđeno da počne zvanični program obilježavanja godišnjice zatvaranja logora kroz koji je prošlo, kako je utvrđeno u sudskim presudama, više od 5.000 Bošnjaka i Hrvata.

Među onima koji su došli da obilježe stradanja su Sabrija Bećirbegović i Anes Makul. Sabrija je bivši zatočenik ovog logora, a Anes nikada prije nije bio na ovom mjestu. Kaže da je sa 11 godina, koliko je imao kada je počeo rat, napustio Bosnu i Hercegovinu.

“Moj dedo je 1992. zarobljen i skoro pola godine je proveo na Manjači. Prvi mi je put da sam ovdje”, pojašnjava Makul.


Obraćanjem predstavnika udruženja logoraša, kao i političara, počelo je obilježavanje godišnjice. Među sedam govornika je i bivši logoraš iz Manjače. Nakon govora, više od 400 ljudi kreće u obilazak hangara u koje su tokom 1992. godine zatvarani Bošnjaci i Hrvati s područja Ključa, Sanskog Mosta i Prijedora.

Hodajući između hangara, bivši zatočenici prepoznaju mjesta na kojima su premlaćivani i mučeni.

“Ovdje su Ibru tukli onog dana kad su nas izveli ispred”, kaže jedan od njih i dodaje: “Ali najviše mi je žao onog dečka što je bio s nama. Nikad neću zaboraviti.”

Klanje iza traktora

Neki su došli s djecom i ženama, ulaze u hangare i pokazuju im gdje su ležali. Ispred zadnjeg hangara zastaje i Sabrija, i pokazuje na mjesto gdje su zatočenici tučeni.

“Najteže su bile torture i batinanja, pogotovo na prijemu”, priča Sabrija, koji je u ovaj logor doveden iz Omarske sredinom 1992. godine.

“Sutradan ispred logora, kad smo došli, izveli su jednog prijatelja, zvali smo ga Đuzin. Izveli su ga i zaklali iza traktora… Tamo se klalo, iza traktora”, pokazuje Sabrija prema mjestu gdje se to desilo.

Na suđenju Radoslavu Brđaninu i Milomiru Stakiću za zločine počinjene u Prijedoru, dokazano je da je grupa zatočenika iz Omarske u augustu 1992. godine dovedena u Manjaču. Više muškaraca je te noći ubijeno.

“Po dolasku u logor Manjača, zatočenici su morali cijelu noć provesti u zaključanom autobusu. Te noći policajci, bosanski Srbi, koji su bili u pratnji autobusa, prozvali su tri muškarca da izađu. Sljedećeg dana viđeni su leševi te trojice muškaraca. Prije nego što je zatvorenicima dozvoljeno da uđu u logor, jedan policajac je jednog od njih ubo nožem, a drugom prisutnom je naredio da felgom traktora udara po njegovom lešu”, navodi se u jednoj od presuda Haškog tibunala.

Tačan broj ubijenih u ovom logoru nije poznat. U presudama se navodi da su zatočenici redovno premlaćivani, i da su od posljedica brutalnog premlaćivanja neki preminuli.

Oni koji su preživjeli kažu da i danas imaju posljedice.

“Traume su ostale trajne. Sanja se još uvijek logor. Nesanice, nespavanje…”, priča Sabrija.

Slušajući ispovijesti bivših logoraša, Makul kaže da se prisjetio mnogih stvari koje mu je dedo pričao.

“Čovjek to zaboravi, ali kad se ukaže tako neka prilika, odnosno kad me nešto podsjeti, počnem polako odmotavati film i sjećati se svih tih priča i patnji kroz koje je prolazio”, pojašnjava Makul.

Kaže i da je boravak u logoru trajno obilježio život njegovog dede, koji je nekoliko godina nakon izlaska i preminuo.
 
“Logor je obilježio njegovo psihičko stanje jer je stalno govorio o tome i pisao. Nosio je posljedice od svega toga i sve se to odrazilo na njegovo zdravlje tih pet godina koliko je živio nakon puštanja”, dodaje Makul.

Obilazeći hangare, bivši logoraši prepričavaju kako su cijele dane provodili zatvoreni, bez dovoljno vode i hrane. Tokom suđenja u Haagu dokazano je da su zatočenici u Manjači držani u nehigijenskim uvjetima i bez dovoljno hrane.

“Zatočenici su dva puta na dan dobijali čorbu i tanku krišku hljeba… Neki su bili tako izgladnjeli da su iz očaja jeli travu”, stoji u jednoj od presuda.

Vjera u pomirenje

Preživjeli kažu da je već davno dokazano i dokumentovano sve što su preživjeli, ali ne vjeruju da će počinioci ikada biti osuđeni.

“To sporo ide i nikako da krene sa svim ovima koji su nas batinali, koji su provodili sve ove torture, nikada da oni dođu na vidjelo”, kaže Sabrija.

Za zločine počinjene na Manjači sudovi u BiH osudili su četiri osobe na ukupno 37 godina zatvora. Bivši stražari logora Manjača, Željko Bulatović, Siniša Teodorović i Zoran Gajić osuđeni su pred Okružnim sudom u Banjoj Luci na 11, osam i šest godina, dok je Sud BiH Nikolu Kovačevića osudio na 12 godina.

Kovačević je proglašen krivim jer je učestvovao u odvođenju grupe civila u Manjaču i njihovom premlaćivanju prilikom ulaska u logor.

“Moramo ovo prenositi svojim pokoljenjima. Jedva čekam da mogu prenijeti svojim unucima ovo što se sa mnom desilo, pošto su oni još maleni i ne znaju. Ali ću ja to njima sigurno prenijeti. Mene što se tiče, nikada neću oprostiti, nikada neću ni zaboraviti. A što se tiče pomirenja, ova država je takva da mi moramo živjeti skupa, htjeli – ne htjeli”, kaže Sabrija.

Makul je po dolasku na Manjaču rekao da vjeruje u pomirenje, i nakon susreta sa preživjelima nije promijenio mišljenje.

“I dalje vjerujem u pomirenje. Da se nikada zaboraviti neće, vjerujem i to. Neki ljudi će oprostiti, neki neće. Ali treba se suočiti sa svim tim što je bilo”, kaže Makul.

Nakon sat i deset minuta od početka obilježavanja godišnjice, prostor nekadašnjeg logora, a danas “Centra za razvoj i unapređenje sela”, prazan je. Organizatori su pokupili transparente, a spomen-ploču koju svake godine donose, opet vraćaju sa sobom. Kažu da su više puta tražili njeno postavljanje, ali odobrenje nikada nisu dobili.

Na idiličnoj zelenoj visoravni, prostor ispred Centra ostaje prazan, i ništa naoko ne podsjeća na 1992.

Selma Učanbarlić


This post is also available in: English (English)