Iskreno ili lažno optuživanje Edina Džeke

Odbrana je osporavala iskaze svjedoka Tužilaštva BiH koji su optuživali Džeku, dok je u svom dokaznom postupku, koji je trajao oko sedam mjeseci, izvodila dokaze koji negiraju njegovu krivicu.

Suđenje Džeki je počelo u ljeto 2012. godine, osam mjeseci nakon što je izručen iz Sjedinjenih Američkih Država (SAD).

Tužilaštvo BiH je dokazni postupak otvorilo svjedočenjima nekadašnjih Džekinih saboraca i mještana Trusine koji su preživjeli zločin počinjen 16. aprila 1993. godine, kada je ubijeno 18 civila i četiri vojnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO).

Prema svjedočenjima preživjelih, napad Armije BiH (ABiH) na Trusinu, selo u kojem su živjeli Hrvati i Bošnjaci, obilježilo je maltretiranje žena i djece, te ubistva muškaraca i nekoliko ženskih osoba.

Džeko u Trusini

Džeko, nekadašnji vojnik odreda “Zulfikar” ABiH, nije sporio učešće u napadu na Trusinu, ali je negirao zločine.

“To je čista dezinformacija. Nikad nisam pucao u civila i zarobljenika”, kazao je Džeko tokom svjedočenja u svoju korist.

Nekoliko njegovih saboraca je na suđenju ispričalo da je Džeko učestvovao u ubistvu starijeg bračnog para, te jedne starice, kao i u strijeljanju šest Hrvata nakon okončanja napada. Odbrana je osporavala uvjerljivost njihovih svjedočenja, ukazujući, između ostalog, na bitne razlike u njihovim izjavama.

“Vidio sam Džeku Edina kako puca ženi u genitalije. Žena je ležala na zemlji. Vidim taj trenutak pucanja sa udaljenosti od 20 metara”, rekao je nekadašnji pripadnik odreda “Zulfikar” kojem je dodijeljen pseudonim X.

Odbrana je ukazivala da je svjedok X drugačije govorio u ranijim iskazima. Prema Odbrani, dao je više verzija o ubistvu žene koje se razlikuju u načinu izvršenja djela, mjestu i eventualnim radnjama Džeke.

Prema svjedočenju Raseme Handanović zvane Zolja, nekadašnje pripadnice odreda “Zulfikar”, Džeko je ubio stariji bračni par, Iliju i Anđu Ivanković. Braniteljica optuženog Džeke Vasvija Vidović je odgovorila da tvrdi da je Handanović to uradila i to u prisustvu više ljudi.

Ovu tvrdnju Handanović nije prihvatila, rekavši da je kriva za ubistva koja je i priznala, odnosno učešće u strijeljanju šest Hrvata, zbog čega je osuđena na pet i po godina zatvora.

Vidović je također postavljala pitanja koja upućuju na krivičnu odgovornost za druga ubistva i maltretiranja, što je Handanović negirala.

Kao svjedok Odbrane iskaz je dao svjedok U-4, kazavši da su mještani Trusine pričali da je Zolja ubila Ivankovićeve. On je ispričao da je u grupi iz koje je pucano u Ivankoviće vidio ženu-vojnika, ali da nije vidio ko je pucao.

I zaštićeni svjedok E je tvrdio da je Džeko ubio Ivankoviće: “Izašla je supruga i počela vrištati: ‘Moj Ilija, moj Ilija!’ Džeko joj je govorio: ‘Šuti, šuti!’, a onda joj pucao u glavu.”

Ovaj svjedok je ustvrdio da je Džeko bio u grupi vojnika koji su po okončanju napada strijeljali Hrvate, dok se Odbrana pozvala na dvije njegove ranije izjave, rekavši da je tada drugačije govorio u vezi sa strijeljanjem zarobljenika, kao i da nije spominjao Džeku.

Druga braniteljica optuženog Džeke, Edina Rešidović je kazala da svjedok E u jednoj izjavi nije spominjao optuženog, dok je u drugoj naveo da je samo jedan vojnik rafalom pucao u postrojene, iz odmazde, jer je prethodno ranjen njegov saborac Samir Šemsović zvani Samko. Svjedok je odgovorio da je optuženog uvijek spominjao.

O učešću Džeke u strijeljanju po okončanju napada na Trusinu, svjedočila je i Handanović, rekavši da su, pored njih dvoje, pucali i drugi vojnici odreda “Zulfikar”.

Odbrana je dokazivala da je Džeko prije strijeljanja napustio Trusinu. Prema iskazima svjedoka, strijeljanje se dogodilo poslije ranjavanja dvojice pripadnika odreda “Zulfikar”. Džeko je u svjedočenju naveo da je dvojicu svojih saboraca, zajedno s još jednim pripadnikom odreda “Zulfikar”, odvezao iz Trusine prema obližnjem selu Gostovići.

Svjedok Odbrane Muharem Hakalović rekao je da je vidio trenutak kada je vozilo u Gostovićima sletjelo s puta, te je pristigao u pomoć. Kako je ispričao, čuo je kako jedan ranjeni vojnik, koji je vozio, govori: “Džeko, pomozi!”, a on mu odgovara: “Ne boj se, Samko, neću te ostaviti.”

Nakon pružene pomoći, kako je kazao, nastavili su nositi ranjenike do obližnjeg sela, gdje su smješteni u drugo vozilo, te ih je Džeko nastavio voziti. Dva svjedoka Odbrane su izjavila da su vidjeli optuženog kada je dovezao ranjenike u ratnu bolnicu u Suhodolu (općina Hadžići).

Događaji u bazi “Zulfikara”

Nakon zločina u Trusini, dio odreda “Zulfikar” se sa planine Igman, gdje im je bila baza, zaputio u Jablanicu, gdje je, prema optužnici, Džeko počinio nove zločine, što je on tokom svjedočenja negirao.

Miroslav Soko prisjetio se kako mu je 8. septembra 1993. godine optuženi s još dvojicom vojnika došao na kućna vrata.

“Džeko je zagalamio i opsovao mi je majku. Onda me je udario šakom u lice dva puta”, rekao je Soko, te dodao da je potom zatvoren u kompleks Rogića kuća u Donjoj Jablanici, gdje je bila baza odreda “Zulfikar”.

“Ako se to desilo Miroslavu Soki, onda me on zamijenio s nekim”, kazao je Džeko i dodao da se poslije rata družio s njegovom sestrom i zetom u Jablanici.

Svjedok Nezir Vila, koji je sa suprugom i djecom živio kod Soke, naveo je da mu je supruga ispričala da su dvojica vojnika odvela Soku, ali da nije bilo problema.

Džeko je optužen da je 8. septembra 1993. godine učestvao u nezakonitom hapšenju devet Hrvata iz Jablanice, koji su potom zatvoreni u kompleksu Rogića kuća. Optuženi je negirao učešće u hapšenju Soke, Mirka i Marka Zelenike i Marinka Ljolje, pojasnivši da je samo bio vozač kada su trojica od devetorice Hrvata uhapšena.

U Rogića kućama, zaštićeni svjedok J-2 je, kako je rekao, čuo da “vojnik Špago govori: ‘Džeko, ovo je taj i taj’”, nakon čega je, tvrdi, počelo zlostavljanje.

“Dvojica su me uhvatila za leđa, a treći je gurao glavu u bure vode. Udarali su me palicama po leđima”, ispričao je svjedok J-2, te dodao da je Džeko tada nosio crni šešir i govorio: “Dušite ga, ubijte ga.”

U “Rogića kućama”, naveo je svjedok Odbrane Nehru Manjuška, bila je i komanda jedinice “Handžar”, kojom je komandovao “Džeki”.

“Izgledao je sličio našem Džeki, s tim što je nosio šešir. Ljudi su miješali Džekija i Džeku”, kazao je svjedok Manjuška.

Mirko Zelenika, koji je također 8. septembra 1993. doveden u Rogića kuće, ispričao je da mu je Džeko prislonio pištolj i rekao: “Dat ćeš mi 5.000 maraka ili ću te ubiti.”

Zelenika je kazao da su otišli u Jablanicu i da je skupio 3.500 maraka te predao optuženom. Svjedok se složio s braniteljicom Edinom Rešidović da se radi o događaju koji se pamti, ali je u konačnici odbacio njenu tvrdnju da Džeku nije spominjao u izjavama koje je davao istražnim organima dok nije izručen iz SAD-a.

Odbrana je navela da je Zelenika bio angažovan u Komisiji za istraživanje ratnih zločina, koju je oformila Hrvatska zajednica Herceg-Bosna (HZHB) i koja je Haškom tribunalu 1995. godine dostavila spisak osumnjičenih, na kojem nema Džeke.

“Mislim da ima dokumentacije gdje je spominjano njegovo ime”, odgovorio je Zelenika.

Tokom dokaznog postupka, koji je trajao do kraja prošlog mjeseca, saslušano je oko 50 svjedoka i prikazano nekoliko stotina dokumenata. Iznošenje završnih riječi počinje 8. aprila, nakon čega će biti izrečena presuda.

Džeko je u pritvoru bio od decembra 2011. do kraja maja 2013. godine, nakon čega je pušten uz jemstvo u iznosu 600.000 maraka.