Stotine hiljada maraka za bivše optužene

U proteklih 14 mjeseci, Sud BiH je dosudio ukupno 275.000 maraka zbog zadržavanja u pritvoru sedam optuženih za ratne zločine tokom trajanja suđenja. Sa dosuđenim iznosom bivši optuženi nisu zadovoljni, pa su sada u fazi žalbenog postupka.

Osim njih, još pet bivših optuženika koji su oslobođeni krivice zatražili su naknadu štete zbog boravka u pritvoru potražujući oko 700.000 maraka. Također, za očekivati je novi val tužbi nakon što je u 2013. krivice pravosnažno oslobođeno 15 osoba, od kojih su neke i po tri godine provele iza rešetaka.

Iz Ureda disciplinskog tužioca pojašnjavaju da nivoi vlasti u BiH mogu od tužilaca koji su vodili postupak zahtijevati da nadomjeste novac samo ako je šteta učinjena namjerno ili iz krajnje nepažnje. U drugim slučajevima, tužioci ne mogu biti pozvani na krivičnu, građanskopravnu odgovornost “ni za jedno djelo učinjeno u vršenju službe”.

Ranijih godina, pritvor optuženima za ratne zločine se, kako kaže branilac na predmetima ratnih zločina Milan Romanić, određivao “olako”, ali je, naglašava on, došlo do zaokreta u posljednje vrijeme. Kao razlog, Romanić navodi da Sud BiH “uči” na vlastitim greškama.

Oko 90 posto optuženih za ratne zločine trenutno na suđenje dolazi sa slobode. Uglavnom su im određene mjere zabrane, kao što je kućni pritvor, zabrana prelaska granice, kao i kontakt sa svjedocima i saizvršiocima.

Strah od bjekstva

Zakon o krivičnom postupku BiH omogućio je optuženicima koji su pravosnažno oslobođeni krivice da putem tužbe traže naknadu štete jer su za vrijeme suđenja bili u pritvoru.

Pritvor je krajnja mjera koju sudije, na prijedlog tužilaca, određuju da bi se osiguralo prisustvo optuženog na suđenju. Razlozi za pritvor, pored postojanja osnovane sumnje za počinjeno krivično djelo, uključuju bojazan od bjekstva, uništavanja dokaza, utjecaja na svjedoke ili saučesnike.

Nije rijetka pojava da Tužilaštvo BiH, kako se najčešće može čuti u sudnicama, pritvor traži i kada nema konkretne argumente kada je u pitanju utjecaj na svjedoke ili saučesnike sa ciljem da promijene iskaze u korist optuženih. 

Tužioci često predlažu da optuženi budu iza rešetaka ako imaju, pored državljanstva BiH, i državljanstvo Srbije i Hrvatske, jer u slučaju bijega ove države nisu dužne da ih izruče. Boravak na slobodi za bijeg je iskoristilo nekoliko optuženih, a trenutno su četvorica nedostupna organima gonjenja u BiH.

Oni koji su bili u pritvoru a na kraju su oslobođeni krivice za ratne zločine, nakon što su podnijeli zahtjeve za naknadu štete, kažu da su nezadovoljni kada je u pitanju visina novčanog iznosa koja im se dosuđuje. Novac traže posebno za nematerijalnu štetu koja uključuje duševnu bol, narušen ugled i slično, te za materijalnu štetu u vidu izgubljene zarade jer nisu mogli obavljati poslove.

Miloš Stupar je u grupi bivših optuženika koji su ulagali žalbe na prvostepene presude iz 2013. godine jer su nezadovoljni visinom novčanog iznosa.

Advokatica Ozrenka Jakšić zastupa Stupara, koji je proveo četiri i po godine u pritvoru zbog optužbe Tužilaštva BiH da je počinio genocid u Srebrenici. Prvostepenom presudom, on je bio osuđen na 40 godina zatvora, a nakon ponovnog suđenja Sud BiH ga je oslobodio krivice.

Oko pet godina pritvora

Stupar je ujedno i bivši optuženik koji je najduže boravio u pritvoru – od juna 2005. do kraja januara 2010. godine. Dosuđeno mu je 84.000 KM, što je 50 KM za dan proveden u pritvoru.

Uložili su žalbu zbog toga što su tražili 200.000 KM. Međutim, u ponovnom postupku mu je dosuđen isti iznos. Na ovome se nisu zaustavili, te su pred Sudom BiH pokrenuli postupak revizije dosadašnjih presuda.

“Pošto je i prvostepeni i drugostepeni i trećestepeni postupak od strane istog suda, ja ne očekujem da će revizija u tome išta pomoći, da budem iskrena”, kaže Jakšić, te dodaje da je za troškove tužbe, žalbe i revizije Stupar dužan platiti skoro 20.000 KM.

Sud BiH je već u jednom slučaju odbacio reviziju postupka za bivšeg optuženika za ratne zločine kojem je, kada se izračuna, za jedan dan pritvora dosuđeno 50 KM za nematerijalnu štetu. Ovakvu presudu on smatra nepravičnom.

Ovaj iznos mu je dosuđen, kako stoji u presudi, zbog straha kroz koji je prolazio, a koji nije izazvao psihičke traume, dok se u pogledu materijalne štete nije moglo utvrditi da je oštećen u smislu gubitka zarade jer je, kako je naveo, prije hapšenja radio na crno kao keramičar.

Svrha nematerijalne novčane naknade, obrazloženo je u ovoj presudi, “nikako nije komercijalizacija”.

“Sud nije dužan da ispunjava želje izražene u postavljenim zahtjevima, nego je dužan da odredi pravičnu novčanu naknadu”, stoji u presudi.

U konačnici, svima se dosudi znatno manje novca od traženog. Jakšić, koja je pregledala niz presuda, kaže: “Očigledno je da je Sud BiH zauzeo stav da je to matematički negdje 50 maraka po danu.”

Advokati upoređuju ovaj dosuđeni iznos sa iznosom koji se isplaćuje kada su u pitanju zatvorske kazne koje se mogu zamijeniti novčanim. Ističu odredbu Krivičnog zakona BiH, prema kojoj se dan zatvora može zamijeniti sa 100 KM ako se radi o jednogodišnjoj zatvorskoj kazni. Prije 2010. dan zatvora se mogao zamijeniti sa 50 maraka.

Na pitanje da li je neko odgovoran što će budžetski korisnici morati isplatiti naknade bivšim optuženima koji su oslobođeni krivice, vrlo je teško dati odgovor. A na pitanje da li se može provesti disciplinski postupak protiv tužioca, odgovor je ne, osim ako se ne okarakteriše da je to urađeno namjerno ili iz krajnje nepažnje.

Glavni disciplinski tužilac u BiH Arben Murtezić kaže da može doći do “potencijalno počinjenog disciplinskog prekršaja” ako je nešto urađeno namjerno ili iz krajnje nepažnje.

“To bi bilo faktičko i pravno pitanje u svakom konkretnom slučaju, te svakako ni na koji način ne mogu prejudicirati stav ili odluku Ureda disciplinskog tužioca u nekom eventualnom ovakvom predmetu”, pojašnjava Murtezić.

Disciplinske mjere se ogledaju u opomeni, smanjenju plate, premještaju na drugo radno mjesto, kao i razrješenju dužnosti.

Rad tužioca prati se i kroz nove Kriterije za ocjenjivanje rada tužilaca koje je Visoko sudsko i tužilačko vijeće usvojilo krajem prošle godine. Prema Kriterijima se ocjenjuje rad tužioca i kroz optužnice koje sudovi odbace ili oslobađajuće presude.

U slučaju da su sudije donijele “pogrešne” odluke, prema pravilima Ureda disciplinskog tužioca,  to se ne može smatrati prekršajem. Prema važećem zakonu, prekršaj mora imati elemente da je nešto učinjeno namjerno, pristrasno, nepažnjom i slično.