Nakon što je Tužilaštvo BiH reklo da ostaje kod ranije optužnice koja Damjanoviće tereti po Krivičnom zakonu BiH, Sudsko vijeće je braniocima optuženih saopštilo da mogu provoditi dokaze vezane isključivo za visinu kazne.
Na statusnoj konferenciji održanoj u petak, 15. novembra, Sudsko vijeće je donijelo odluku da će se preslušavati iskazi svjedoka sa ranijeg suđenja Damjanovićima nakon čitanja optužnice i uvodnih riječi Tužilaštva BiH.
Međutim, Enida Hadžiomerović, predsjedavajuća Sudskog vijeća, na ovom ročištu je kazala da se neće provoditi dokazi po pitanju krivice.
Sud BiH je 2007. godine braću Damjanović pravosnažno osudio na 11, odnosno deset i po godina zatvora za zločine protiv civilnog stanovništva počinjene na području Sarajeva po Krivičnom zakonu BiH.
Do obnavljanja postupka došlo je nakon što su Evropski sud za ljudska prava u Strasbourgu i Ustavni sud BiH zaključili da je trebao biti primijenjen Krivični zakon bivše Jugoslavije, koji je blaži za počinioca, a važio je u vrijeme kada su zločini počinjeni.
Smatrajući da su im mogle biti izrečene blaže kazne, ovi sudovi su odlučili da je trebao biti primijenjen Krivični zakon bivše Jugoslavije. Sud BiH prihvatio je odluke, te odredio ponavljanje postupka, a Damjanoviće pustio na slobodu.
Fahrija Karkin, koji zastupa Zorana Damjanovića, rekao je da se po odluci Ustavnog suda, koja se tiče njegovog branjenika, dozvoljava izvođenje dokaza u vezi sa krivicom.
Branilac Gorana Damjanovića Senad Kreho, kazao je da je “iznenađen odlukom Suda BiH”, te da nije pripremio dokaze u vezi sa kaznom za ovo ročište.
Braća Damjanović su u prethodnom postupku bili proglašeni krivima da su, kao pripadnici Vojske Republike Srpske (VRS), sa drugim vojnicima 2. juna 1992. tukli 20 do 30 zarobljenih Bošnjaka u mjestu Bojnik kod Sarajeva.
Premlaćivanje je, navedeno je u presudi, trajalo od jednog do tri sata, a zarobljenike su tukli puškama, palicama, nogama i rukama.
Naredno ročište zakazano je za 4. decembar, za kada je Sudsko vijeće Tužilaštvu BiH i braniocima reklo da se “pripreme i za završne riječi”.
